Drage kolegice i kolege, vrijeme je za malo kulturnog uzdizanja upoznavanjem s dekanom Umjetničke akademije u Splitu, gospodinom Brankom Matulićem! Ovaj Bračanin, koji je osnovnu školu završio u Postirima, a srednju u Splitu maturiravši kao građevinski tehničar, postao je brucoš s pune 22 godine. U međuvremenu je bio u vojsci i radio kao fizikalac u Jadrankamenu, sad već propaloj tvrtki (čiji su radnici osjetili sramotno slabu podršku sugrađana na svojim prosvjedima, sram nas bilo!).

„Radeći u Dubrovniku, zaključio sam da bi, osim vreća cementa, bilo lijepo nositi i knjige pod rukom. Taj grad me fascinirao i potaknuo na upis studija, a izbor je pao na Odsjek za povijest umjetnosti i likovnu kulturu na PMF-u jer sam oduvijek bio sklon likovnom izražavanju, a zanimala me i povijest umjetnosti te umjetnost općenito, tako da mi je ta odluka bila pun pogodak“, prisjeća se gospodin Matulić, opisujući godine studiranja jednim od najljepših dijelova svog života, lišenim briga i stresa: „Živio sam u privatnom smještaju, ali vikendom sam rijetko ostajao u Splitu. Družio sam se s ekipom s Brača – bila je to grupa ljudi s istim sklonostima i aspiracijama. Često smo svirali iz gušta pa smo osnovali i bend, a znali smo svoje vještine iskoristiti i za zarađivanje džeparca! Ljeti je, pak, konobarenje bilo obavezan način zarađivanja, a dobivenim novcem bih financirao faks. Mogućnosti za zaradu preko ljeta bile su vrlo dobre, s tim da je uvjet bio položiti sve ispite na vrijeme, tako da u lipnju možeš početi raditi jer je već u srpnju teško dobiti posao. Moja ozbiljnost tako je bila povezana i s materijalnom situacijom – bio sam svjestan da moram što više rasteretiti kućni budžet. Tijekom akademske godine nisam radio, no zato ljeti – od jutra do sutra!“


Nakon što je diplomirao, dekan Matulić nije se mogao zaposliti u struci pa je bio primoran opet raditi u Jadrankamenu. U međuvremenu je upisao poslijediplomski studij, a potom se zaposlio u Konzervatorskom odjelu u Splitu i počeo raditi na polju restauracije zidnih slika i mozaika. Sljedeći korak bio je doktorat, a 2005. godine zapošljava se na Umjetničkoj akademiji, gdje je do tad radio kao vanjski suradnik. „Put do dekana je išao slučajno, kao manje-više i sve u životu, mada mislim da se slučajnosti rijetko događaju tek tako. Slučajne slučajnosti su dosta slučajne! Kolege su me tadašnjem dekanu predložili za prodekanski posao, tako da sam četiri godine obavljao tu funkciju, a nakon toga sam bio jedini kandidat na novim izborima za dekana. Izabran sam jednoglasno, tako da smo se šalili da je na Umjetničkoj akademiji zavladalo jednoumlje! Trenutno sam na polovici drugog mandata, a ovaj posao je poput svakog drugog. Ipak, otežavajuća okolnost je smanjen kontakt sa studentima“, pojašnjava dekan.

Poznato je da su umjetnici veliki individualci, a gospodin Matulić je na čelu ustanove čije studente i profesore krasi upravo ta osobina: „Umjetnička akademija je organizam koji ima poseban ritam. Umjetnike talent izdvaja od drugih, a pritom ne umanjujem druge struke, tako da je i individualni mentorski pristup ovdje prirodna stvar. Imamo otprilike 400 studenata i 80 profesora, tako da se praktički svi osobno poznajemo. Akademija je podijeljena na glazbeni, likovni i kazališni odjel – to su tri srodna, ali različita studija, tako da imamo sedamnaest različitih studijskih programa. Posebno sam ponosan na doktorski studij etnomuzikologije. Erasmus suradnja s inozemnim fakultetima već je uhodana, a imamo ugovore i s raznim institucijama s područja dizajna, slikarstva, restauracije itd. Nedavno smo odradili sedmu međunarodnu radionicu dizajna, a u pripremi je i međunarodni susret studenata konzervacije i restauracije.“

Kvote za upis na Akademiji su prilično male, a prolaznost izuzetno visoka, što dekan objašnjava visokom motiviranošću mladih umjetnika: „Ovdje dolaze studenti koji žele studirati upravo to! Nije rijetko da se neki upišu na Akademiju nakon nekoliko pokušaja, tako da postanu brucoši s kojom godinom odmaka i više životnog iskustva pa nemaju problema s prolaskom. Puno je studenata koji su najprije upisali neki drugi faks pa se prebacili ovdje, kao i onih koji imaju već završen drugi studij, a žele se okušati u umjetnosti – to im je poriv kojeg ne mogu zatomiti!“

Visokomotivirani studenti moraju se nositi s problemom koji osjećaju i polaznici Filozofskog fakulteta – raspršenost na više lokacija, što dekan ističe kao glavnu poteškoću. Kako kaže, upravo su potpisali ugovor o izvedbenom projektu zgrade, koja će se nalaziti u Kampusu na Visokoj. Datum izgradnje, koji će ovisiti o cjelokupnoj financijskoj situaciji, ne želi nagađati, no ističe da će preseljenje na jedinstvenu lokaciju biti velika prekretnica u radu Akademije. Ipak, i u skromnim uvjetima ovaj je fakultet neiscrpni rasadnik kulture – dekan Matulić ističe kako se u Splitu ne događa ni jedan kulturni događaj bez Umjetničke akademije: „U šali volim reći – Ako ništa, barem je rođak nekog posjetitelja izložbe rođak nekome tko studira na Akademiji! Jednostavno, ne postoji predstava, koncert ili izložba u koju netko od nas nije involviran – uvijek je u pitanju barem neki bivši student ili profesor! Mi proizvodimo bazu koja se infiltrira u sve sustave kojima je umjetnost način izražavanja. Obično se Split ističe kao grad sporta, no jednako je tako i grad kulture. Prepun je iznimno talentiranih i sposobnih ljudi koji djeluju na svim područjima umjetnosti. Onaj tko se želi baviti kulturom, može se ostvariti u Splitu – imamo sve potrebne kulturne institucije, jedino nam nedostaje koncertna dvorana, no nadam se da ćemo je izgraditi u sklopu nove zgrade Fakulteta – tako da ćemo utjecati na kulturnu ponudu široj populaciji, a ne samo studentima.“

Kad nije na poslu, bilo u ulozi dekana ili nastavnika („To mi je puno draže od dekanskog posla – to mi je struka, ono što volim,  a ovo je samo prolazna stavka koju nastojim što bolje odraditi na zadovoljstvo svih naših sadašnjih i budućih studenata“), gospodin Matulić je na Braču, gdje provodi slobodno vrijeme sa suprugom i petero djece: „Putujem svaki dan na posao, no to nikad nisam doživljavao kao nedostatak. Štoviše, dva sata putovanja omoguće mi dovršavanje niza poslova. Trajekt je sredstvo ugodno za prijevoz, a uz laptop se pretvara u moj ured! Uživam raditi u masliniku i družiti se  s obitelji – kćeri idu u osnovnu školu, a sinovi su stariji. Nisam kod njih primijetio posebne umjetničke crte, iako cure vole likovno izražavanje i pjevanje. Ne potenciram ih da idu u tom smjeru, no ako se dogodi – imat će moju podršku!“

Za kraj, dekanova poruka svima koji se nećkaju oko upisa na Akademiju: „Odabir ovog studija je i odabir stila života. Svatko tko osjeća zaglušujuće lupanje srca koje ga poziva na upis – nema izbora, jednostavno mora poslušati taj glas! Ako ga sad ne posluša, poslušat će ga kasnije. Ako ga posluša – nevolja! Ako ga ne posluša – sto nevolja! Naša su vrata otvorena svim zainteresiranima i tko god posluša svoje srce i pridruži nam se, neće pogriješiti!“