Na čelu jednog od fakulteta koji se smatraju “muškima” nalazi se čvrsta ženska ruka – jedna od dvije dekanice splitskog Sveučilišta jest Rosanda Mulić, gospođa koja upravlja kormilom Pomorskog fakulteta. Samo za naše čitatelje gospođa Mulić otkrila je kakvi su je olujni valovi doveli do sadašnjeg radnog mjesta.

“Nakon završene osnovne škole, koja se tada zvala “Zlata Šegvić”, a danas Manuš, upisala sam srednju medicinsku školu koja se nalazila u neposrednoj blizini bolnice Firule. Djetinjstvo i mladost provela sam na Gripama, koje su tada bile periferija Splita. Dobro se sjećam vinograda i  neplodnih livada s podlogom koju smo zvali  jalovina, a koje su se protezale do Mejaša i Lovrinca. Nakon srednje škole upisala sam Medicinski fakultet u Sarajevu. U mladosti sam čitala mnogo knjiga – to je bio razlog zašto su me zanimale druge kulture pa je Sarajevo za studij bilo logičan izbor. U mojoj mladosti nije bilo interneta ni mogućnosti dobivanja informacija kao danas, no i to je imalo svoje draži, a bilo je i romantičnije čitati knjige.”

Dekanica nam je otkrila da je bila odlična studentica; svake godine je dobivala Dekanovu nagradu za uspjeh, a na kraju studija je dobila i Rektorovu nagradu – sve to usprkos činjenici da je za vrijeme studija i zasnovala obitelj te se samo par tjedana nakon poroda vratila u studentske klupe. “Medicina je težak studij i zahtijeva mnogo rada.  Sjećam se, odmah na početku studija rečeno nam je da trebamo učiti četiri do pet sati dnevno. Pored toga, bili smo obvezni prisustvovati nastavi: predavanjima, seminarima i vježbama. Po čitave dane bila sam na Fakultetu, samo bih navečer išla u podstanarsku sobu prespavati. Išla sam na sva predavanja jer mi je tako bilo najlakše učiti. Pažljivo sam slušala predavanja i bilježila. Nakon predavanja bih pročitala bilješke, a ono što nisam razumjela, potražila bih u knjigama. Tako sam učila vrlo brzo i uspjela prva u generaciji završiti fakultet. Za vrijeme studija tražila sam stipendiju, no nisam ju dobila. Bilo je vrijeme socijalizma, a ja sam bila dijete privatnika – zbog toga nisam dobila ni smještaj u studentskom domu. Hranila sam se tako da sam ili sama kuhala ili bih kupila bonove za ručak ili večeru, koje bi studenti običavali prodavati ispred menze.

Sjećam se kako sam željno očekivala proljeće u Sarajevu i gledala pupanje divljih kestenova u ulici koja je vodila do Fakulteta, koje su građani Sarajeva za vrijeme rata morali posjeći da bi se mogli ogrijati. Zime su tamo oštre i duge, a najniža temperatura koju sam doživjela bila je -250C. Na Medicinskom fakultetu postojao je klub simboličnog naziva KUK (Kulturno umjetnički klub) – tamo su studenti prodavali napitke i sendviče kako bi zaradili za apsolventsku ekskurziju. Subotom navečer u KUK-u je bio ples pa su se tamo rodile mnoge studentske ljubavi.”

U Sarajevu je gospođa Mulić naučila cijeniti splitsko sunce, ali i spoznala što je ljubav: “U to vrijeme Sarajevo nije bilo grad izgrađen kao danas – tek je prije Olimpijade dobio neke sadržaje i prometnice. Najprije sam stanovala na Grbavici, a kasnije sam se, radi uštede vremena, preselila u neposrednu blizinu Fakulteta. Prve godine studija došla sam kući 29. studenog i vidjela Sunce poslije više od mjesec dana. Do odlaska u Sarajevo bilo mi je normalno vidjeti Sunce skoro svaki dan, a nakon toga sam shvatila da je to privilegija.  Tada su sarajevske magle bile guste i nisu se dizale danima jer su kućanstva za loženje uglavnom koristila ugalj, koji je producirao mnogo dima i SO2. Studentski dani ostali su mi u lijepom sjećanju jer je Sarajevo bilo multietnički i kozmopolitski grad – zavoljela sam ga i tamo stekla prijateljstva koja i danas njegujem. Moja najbolja prijateljica tada bila je Marina Grace Apiyo Gumbe, studentica medicine iz Kenije. Na studiju sam upoznala i svog supruga, a živjela sam u tom gradu sve do 1992. U obitelji sam naučila raditi i shvatila da jedino radom mogu izgraditi čvrste temelje života. To sam uspjela prenijeti i na svoju djecu, koja su mi zahvalna zbog toga.”

Dekanica se dobro sjeća ratnih dana u voljenom Sarajevu: “Kad sam izvela djecu iz Sarajeva, želeći ih ostaviti kod mame u Splitu, na sigurnom, nisam se više tamo vratila jer je grad bio u opsadi. Da bih došla do Splita, morala sam preći preko Čvrsnice i Risovačke visoravni, a onda sam se spustila na Rakitno, općina Posušje. Sad, kad gledam unatrag, vidim da je to bila hrabrost jer sam s dvoje djece išla planinskim putem u nepoznato. Tada nisam imala drugog izbora i nije bilo dileme – morala sam proći!”

Kad je došla u Split, gospođa Mulić se priključila Hrvatskoj ratnoj mornarici, gdje je radila kao specijalist-epidemiolog u Institutu pomorske medicine. Tamo je imala priliku baviti se i znanstvenim radom pa je kasnije, kad joj se ukazala prilika, prešla raditi na Pomorski i Medicinski fakultet: “Liječnica sam i vezana sam za Medicinski fakultet, a na Pomorskom fakultetu predajem Medicinu za pomorce. I moj otac je bio pomorac; svojedobno je plovio na brodu Bakar, kojeg danas možete vidjeti u Pomorskom muzeju na Gripama.  Eto, tako je nastao taj čudan mix koji ljudi teško shvaćaju – što radi doktorica medicine na Pomorskom fakultetu?!  Pomorska medicina ili, točnije, Medicina za pomorce, obvezan je i međunarodnim konvencijama predviđen predmet, vrlo važan za pomorce. Te važnosti studenti postanu svjesni tek kad počnu navigavati i kad im zatrebaju znanja. Do tada, kao i sva mladež, imaju iluziju neranjivosti te misle da im takvo što nikad neće trebati pa rijetke predmet zaista zanima.”

Upitali smo dekanicu žali li za ičim i bi li njena karijera krenula drugom putanjom da ponovno može birati, na što nam je odgovorila:

“Ljudi me često pitaju je li mi žao što nisam studirala u Zagrebu. Smatram da se sve u životu događa s razlogom i da mi sami na neki način utječemo na takav tijek događaja. Studij je bio težak, ali imala sam vremena i za ljubav, a kasnije za obitelj i djecu.  Dvadeset pet godina sam radila u struci – taj rad je bio isprepleten sa znanošću, a nakon toga sam se prebacila isključivo na znanstveni i nastavnički rad. Tako mi je odgovaralo – htjela sam odraditi dio svoje karijere u stručnom i praktičnom radu. Ničega se, izuzev sjedenja po kafićima, nisam odrekla zbog karijere. Da se mogu vratiti natrag i birati, opet bih izabrala isti put. Imam dvije kćerke koje su završile fakultete humanističkih znanosti, rade i potpuno su samostalne. Nisam ih htjela usmjeravati na medicinu jer držim da svatko sam treba izabrati svoj poziv i svoj životni put. Čovjek treba raditi posao koji voli! Da nisam studirala medicinu, studirala bih književnost. Biti liječnik znači pomagati ljudima. Sad radim posao nastavnika te i dalje pomažem ljudima – u ovom slučaju studentima – na drugi, ali jednako važan način. Na kraju krajeva, društvo čine ljudi koji u njemu žive i svatko od nas snosi svoj dio odgovornosti – za činjenje ili nečinjenje – kako kao građani, tako kao profesori i studenti.

Što dekanica kaže o stanju na Pomorskom fakultetu?

“Dekanica sam nešto više od godinu dana, a na to mjesto došla sam spletom okolnosti i u vrlo teško vrijeme. Prijetila nam je ovrha zbog neplaćenih poreznih dugovanja; prethodna rukovodeća garnitura kupila je simulator vrijedan skoro milijun eura, koji i dandanas stoji neraspakiran u podrumu FESB-a. Dug smo otplatili, a useljenje u novu zgradu na Sveučilišnom kampusu očekujemo do kraja ljeta. Zahvaljujući kolegama prodekanima, koji zdušno rade svoj posao, pokrenuli smo niz aktivnosti koje su do sada mirovale, uključujući znanstvene projekte i izdavanje časopisa. Naš časopis, Transactions on Martime Science (ToMS), pokrenuli smo na inicijativu kolega koji su dugo godina neuspješno pokušavali to napraviti. Pokušavamo uključiti i studente. Sve aktivnosti, kako nastavne, tako i ove druge, otežava nam nedostatak prostora. Nastava se izvodi na šest lokacija pa je to problem i studentima i profesorima jer, jednostavno, treba vremena dok se dođe od jednog mjesta na drugo, a sve obveze valja uskladiti.”

Gospođa Mulić otkrila nam je da se na Pomorskom fakultetu u Splitu održava pet studija: Nautika, Brodostrojarstvo, Pomorske tehnologije jahta i marina, Pomorske elektrotehničke i informatičke tehnologije (PEIT) i Pomorski menadžment. Kako kaže, pomorac je traženo zanimanje i ima mnogo zainteresiranih kandidata za studij: “Sad, u vrijeme recesije, mnogi se prekvalificiraju i obrazuju za pomorce jer je šansa za pronalaženje posla veća. Ipak, ne smijemo zaboraviti da romantike u poslu pomorca nema – to je težak i odgovoran posao za koji se treba pripremiti!”

O svojim ciljevima vezanima za dekanski posao, gospođa Mulić kaže:

“Moj cilj je učiniti studij i studiranje transparentnima te podići prolaznost, koja je prije dvije godine bila otprilike 10% – Pomorski fakultet je bio sastavnica Sveučilišta s najnižom prolaznošću. Sad se to pomalo popravlja, no nama nedostaje kadra, a to je problem koji prekoračuje moje ovlasti i za koji se nadam da će uskoro biti riješen. Ipak, planiranje kadra je dugoročno planiranje – jedan docent se ne može proizvesti po narudžbi, potrebne su godine rada! Ako se na vrijeme nije mislilo na to, ne može se problem riješiti tako brzo.”

Za kraj, dekanica Pomorskog fakulteta poručuje:

“Useljenjem u zgradu na Sveučilišnom kampusu i puštanjem u rad nautičkog simulatora dobit ćemo vrhunske uvjete za rad. Na studentima ostaje da svoje obveze shvate i odrade ozbiljno i odgovorno. Proces učenja zahtijeva aktivno i odgovorno sudjelovanje studenata – u protivnom trud nastavnika neće dati rezultata!”