Prvi put iskreno, bez trunke laži. Na televiziji je bio spot grupe Zucchero, glazbeni broj Wonderful life. Spomenuti spot uz laganu i životnu notu prikazuje sazrijevanje čovjeka, dakle od trenutka rođenja do starosti. ”No need to cry, it’s a wonderful wonderful life”. Ipak, moje su oči bile pune suza. Prvi put u životu sam se zamislio. I nije to bilo poradi navedene pjesme, nego zbog informacije koju sam dobio u poruci. Poznanica od 16 godina je nakon borbe s leukemijom pokleknula. Mlada cura, pred kojom je trebao biti cijeli život, jednostavno je zatvorila svoje oči za sva vremena. Čovjek se u takvom trenutku zapita, gdje je ta univerzalna pravda, događa li se baš sve sa razlogom? To je prvi trenutak u mojem zrelom životu koji je na mene ostavio duboki trag. Moji ustaljeni pogledi na život su se drastično promijenili. Shvatio sam da svi imamo rok trajanja, i da se u životu loše stvari događaju dobrim ljudima. Bez neke najave, objašnjenja ili logike. Odlučio sam iskoristiti svaki trenutak najbolje što mogu.

Prvi put iskreno, bez trunke laži. Ljudi koji me poznaju znaju da sam hrabar. Svoje probleme rješavam sam, a cijelom širem društvu sam ”dežurni psihijatar”. Drugim riječima, imaš problem bilo koje magnitude ili tematike, obrati se meni i sve će se riješiti. Priznajem, godi mi ta uloga. Prosto iz činjenice jer sam ja taj vođa koji vodi ka pobjedi. Dan kad sam se selio iz Zagreba za Rijeku, bio je najstrašniji dan u mojem životu. Preko noći sam napustio svoju obitelj, prijatelje i sve uspomene iz grada u kojem sam odrastao. Krenuo sam u nepoznato. Autocesta Zagreb-Rijeka pokrenula je bujicu svih egzistencijalnih tematika u mome umu. Kako dalje, s kim? Nova sredina, novi početak, nova borba! Prvi pravi neuspjeh u životu koji me obilježio. Na pozitivan način naravno. Zlatni dječak u novoj reklami za taštinu više nije imao sve servirano. Sigurnost obiteljskog doma i standardizirane ekipe zamijenjena je podstanarskim stanom i potrebom za ekspresnim sazrijevanjem. Na svu sreću, početni strah i tjeskoba pretvorili su se u novi realniji pogled. Shvatio sam da imam puno mana, da moram raditi na sebi, i da sve kvalitete koje pojedinac ima ne znače ništa bez silnog rada i truda. Strah je sastavni dio života i, ako je reakcija na njega dobro usmjerena, može dovesti do velikih stvari. Sjećam se jednog citata iz nekog teen filma za curice : ”Hrabrost nije odsutstvo straha, već spoznaja da u datome trenutku postoji nešto važnije od spomenutog straha”. Razmislite o tome. Odlučio sam manje pričati, a više raditi.

Prvi put iskreno, bez trunke laži. Na fejsu sam napravio nove liste prijatelja. Funkcionalna stvar, moja topla preporuka svima. Zašto ovo spominjem, pitaš se? Tri liste prijatelja su simptomatične i poslužit će kao dobar primjer onome što pokušavam reći. Činjenica da sam sa tobom zatvorio šank, popio kavu ili sjedio na predavanju ne daju ti pravo da me zoveš svojim prijateljem. Čak i ako smo vodili neke dubokoumne razgovore ili zajedno nosili ormare i dalje nemaš kvalifikaciju prijateljstva. Znam da te moj osmijeh i srdačan stisak ruke vrlo često navedu da razmišljaš drugačije. Nažalost, to je sve manipulacija. Ne trebaš brinuti, prijatelju moj, na kraju dana ipak imam veliko srce. Drugim riječima, sve vaše probleme i dalje ću rješavati, a ništa neću tražiti za uzvrat. Da skratimo priču, lista ”bliski prijatelji” ima 8 ljudi. Osmero veličanstvenih kojima čuvam leđa. Druga lista jest ”buduća bivša”. Ovo je totalno šovinistički pa i krajnje bezobrazno, ali ne mogu protiv sebe. Uzmi ili ostavi. Manifestacija moje površnosti i krivo usmjerene energije je etiketirana sa vas 15-ak članica. Ne brinite, ne grizem. Osim kad grizem. Treća lista, ona najtužnija jest ”ex”. Sve moje sitne pobjede i porazi ugurani su u ovu listu. Rado je nazivam lista sjećanja. Kako dobrih, tako i loših. Odlučio sam manje davati sebe vama, a više sebe meni. Ova zadnja rečenica ima smisla, valjda?

Prvi put iskreno, bez trunke laži. Upravo. Dnevnik muške plavuše je svojevrsna obmana. Moja želja za eksponiranošću, pogotovo kod vas, mladih dama. Inicijalna fascinacija sa silnim porukama nakon svake objavljene kolumne (op.aut. Iveziću, možda je i blog ), lagano je splasnula. Iako je lijepo vidjeti crvene notifikacije inboxa, malo je postalo naporno. Od svih blogova (op.aut. Iveziću, a možda su ipak kolumne), samo su četiri teksta, uključujući ovaj, ono što jesam. I to je čar pisanja, mog novootkrivenog hobija. Odlučio sam više ne podilaziti masi. Poanta svega ovoga je animirati tebe, čitatelju. Da uzmeš niti svoga života u svoje ruke, da počneš promatrati svijet iz drugoga kuta, da neka vlastita iskustva podijelim sa tobom. A smatram da imam što za reći.

Vratimo se mi na onaj trenutak iskrenosti koji me još drži. Hvala mojoj listi bliskih prijatelja jer su uz mene, te me trpe ovakvog prpošnog. Hvala mojoj obitelji, koja je prošla kroz, i podržala me u svim mojim životnim fazama. Vi najbolje znate koliko je to trnovit put bio. Dok se tu sav ne raspekmezim, što stvarno nije u mom stilu, završimo sve ovo u stilu muške plavuše! Veliko hvala mojoj maloj trogodišnjoj rodici, što je zaspala u mome naručju. Promatrajući nju shvatio sam što je iskrena ljubav, i čemu treba težiti. Što znači biti u sekundi razoružan od krhkog ljudskog bića. Taj osjećaj privrženosti i zadovoljstva nisam još doživio. Drage moje, kad zbrojim sve što ste mi zajedno ponudile, niste ni do koljena maloj šefici. Sve naše zajedničke trenutke ponosa, strasti, ”ljubavi” izbrisao bih u sekundi, u zamjenu za jedan san. Ja sam kriv, znam. A već kao djecu uče nas da je bitno ono što je unutra, da se knjiga ne sudi po koricama. Eto meni je trebalo pune 23 godine da to stvarno shvatim. Iskonski shvatim. Treba mi ona koja neće pasti na moje glupe uvježbane fore. Ona kojoj nije stalo do titula ili tatinog auta. Ona koja radi na sebi i vjeruje da je nebo granica. Ljubav prema putovanjima, i poznavanje Chomskog tj.njegovih teorija isto nije na odmet. Treba mi žena, a ne uplašeni curetak.
Prvi put iskreno, bez trunke laži…