Ustala sam ujutro, s glavom nateklom i zakačila malim nožnim prstom o stol. Spotaknula se o svoje papuče, u padu otkinula zastor i glavom pukla u radijator…


I kad sam pomislila da dan ne može biti gori, pojavila sam se pred zgradom fakulteta. (Da ne okaljam imidž ove ustanove koja mi pruža obrazovanje, neću reći što studiram.) ALI, ono što moram spomenuti je neorganiziranost na kub.

Nakon sto papira na kojima su se redom tražili isti podaci: ime oca, majke, zanimanje istih, datum rođenja, adresa ova, adresa ona… i, najvažnije, uplatnica s iznosom od nešto više od 2000 kuna za 5 ECTS-ova koje prenosim, shvatila sam da sve to možda nema smisla budući da nisam obavila upis preko interneta. Ne iz lijenosti, nebrige ili prkosa nego jer jednostavno sustav ne funkcionira.

“U k***c! 9#zd?+9%%# (ostatak cenzuriran jer korišteni rječnik nije primjeren jednoj intelektualki). No dobro, tete u referadi će mi pomoći.”

…

Šok. Red pred referadom bio je kilometarski. Nakon sat vremena čekanja, nervoze i još psovanja ispod glasa, napokon sam stigla na red. “Da, da… Poznato nam je to. Zanemarite, događa se. Ako ste ispunili sve formulare, bit će uredu.” I to je to. Sat vremena za k… Pardon, za ništa. Ljuta, izmorena i (možda) upisana u drugu godinu, napustila sam zgradu.

Sjedim na kavi i palim cigaretu za cigaretom. Pa dobro, barem sam gotova, učinila sam sve što je u mojoj moći. Ruku na srce, unatoč svoj toj jurnjavi i stresu, ja volim svoj fakultet. Oprostit ću im te birokratske i tehničke probleme. U nadi da će sljedeće godine biti bolje!