Sigurno ste nebrojeno puta čuli za izreku „Dobro se dobrim vraća“, slušali razne savjete svojih majki, baka i prijatelja, koji su glasili: „Čini dobro, to je jedino ispravno, to će ti se uvijek isplatiti…“ Međutim, je li stvarno uvijek tako? Po mom sudu, nije! Nažalost, više puta sam se uvjerila u onu: „Pomozi sirotu na svoju sramotu!“ Kad god sam velikodušno pomagala ljudima koji su to od mene tražili ili, pak, osjetila potrebu učiniti nešto za drugog, izvukla bih deblji kraj, tj. iste sekunde po učinjenom djelu to i požalila!

Zašto je to tako? Pa…u ljudskoj prirodi je valjda da manje cijene ljude koji su uvijek tu za njih, a veličaju one „gadove“ koji misle samo na sebe… Žalosno! Ljudi se valjda bolje osjećaju u trenucima kad shvate da postoje oni koji su lošiji od njih, tj. oni koji su skloni okrenuti leđa drugima.

Tužno je kad se okrenem oko sebe i postanem svjesna kako se osobine koje su nekad bile smatrane vrlinama sad tretiraju kao mane. Bezobizrni, agresivni i sebični licemjeri skloni krađi i prevari postaju glavni junaci ove surove stvarnosti koju nazivamo životom, a dobri, pošteni i marljivi ljudi smatraju se negativcima! Kakva su ovo vremena došla, kako je došlo do ovog nevjerojatnog preokreta?! Gdje su nestali altruisti? Sve ih je manje i manje, postaju jedva primjetni.

Moje mišljenje je da svatko od nas mora imati dio svog vremena i života koji će dati drugome, a pritom ne očekivati ništa zauzvrat. Možda ove riječi sad izgledaju samo kao „mrtva slova na papiru“, prepisana iz nekog udžbenika iz psihologije, ali ako otvorimo vrata svoga srca ljudima, ne očekujući ama baš ništa, velika je vjerojatnost da ćemo dobiti nazad „uloženo“, ali i puno više od toga.

Postoji milijun načina da se nekome pomogne, samo ih treba razgrnuti u šumi zla koja je oko nas. Ništa nas toliko ne ispunjava zadovoljstvom kao osjećaj da smo nekome pomogli, da smo mu jutro ili dan učinili ljepšim i da je s nama podijelio svoj teret i svoje brige. Nitko ne bi smio propustiti priliku da bude nekome oslonac jer smo svi vezani jedni uz druge i svi smo ovisni jedni o drugima.

Kad ste zadnji put učinili nešto dobro? Kad ste zadnji put pomogli nekome i osjetili se ispunjenima? „Dobra“ nisu samo velike donacije moćnih ljudi i njihovih tvrtki, „dobra“ su i stvari za koje niti ne pomislimo da bi nekome mogle puno značiti. Bakica koja živi sama, a jedini glasovi koje čuje su oni s televizije i radija, itekako će biti sretna ako je netko pita kako je ili ako bude htio pogledati slike njezinih unuka koje već dugo nije vidjela.

Dok sjedim i ovo pišem, čujem kola hitne pomoći kako jure prema nekom odredištu, nekome kome je možda život u opasnosti. Ljudi koji sjede u tim kolima čine dobro svaki dan nebrojeno puta. Oni vjerojatno više ni ne znaju koliko su puta pomogli i koliko su života spasili jer im je to jednostavno prešlo u naviku, ali to nije razlog da im se prestanemo diviti!

Tako često zaboravljamo da se svijet ne vrti oko nas, tj. da se vrti oko nas točno onoliko koliko se vrti i oko svih ostalih. Želimo da nas se sluša i čuje, a pritom mi ne slušamo i ne čujemo. Želimo da drugi prema nama pokazuju razumijevanje, a pritom ga mi nemamo! Zašto? Promijenimo to jer ja unatoč svemu odbijam prestati vjerovati da se dobro zaista dobrim vraća!