E nećeš više, nasilniče!

Ukratko, dragi čitatelji, evo vam priča:

„Ne znam ni sama kako je to krenulo i kad je započelo, vjerojatno je bila u pitanju ne pretjerano bitna situacija, ali on je reagirao. Ne sjećam se prvog udarca. Potisnula sam ga i sada, dok me ispituju, ja ne znam što bih im rekla. Ne znam. Ako kažem da me uništio, lagat ću – jer nije on mene uništio, uništila sam ja samu sebe. Uništila sam srž svog postojanja, najbolje godine, i to samo iz straha da ću izgubiti ljubav svog života.

Oh, kako zvuči patetično kad kažem da je on ljubav mog života! Uvjeravanje same sebe da ne mogu živjeti uz bolju osobu nego što živim dovelo me do ovog što sada ja jesam, a to je nitko i ništa! I nisam prestroga prema sebi, nego sam po prvi put u životu realna.
Dala sam mu obrazovanje, dala sam mu intimu, dala sam mu sve što sam ja trebala posjedovati samo za sebe. Znate, glupo žensko kad se zaljubi! Udarci su bili svakodnevni. Udarci kažem da makar malčice zvuči poetično. Međutim, srž ove cijele priče nisu udarci koje mi je nanosio, već njihova učestalost. Kaže se da fizička povreda kratko traje, da psihička više boli, ali ja se ne slažem iz dva razloga. Prvi je taj da moje fizičke rane nisu nikad zacijelile jer se on svakodnevno trudio „utvrditi gradivo“. Nekad je to bilo zbog loše napravljenog ručka, a nekad zato što mu je, po mojoj procjeni, bilo dosadno. Drugi razlog je taj da sam uz fizičku bol istodobno proživljavala snažnu emotivnu bol i unutarnje izjedanje vlastitog bića.

Njemu nema pomoći. On je zlostavljač žena. Neću ga ni prozivati nazivom nekakve lude ili odvratne životinje jer mislim da tu hladnoću, koju je on na mene prenosio, niti jedna životinja ne priušti svojoj vrsti.
Šutjela sam godinama. Mislila sam da je tako lakše jer će se ipak jednog dana promijeniti i da me, usprkos svemu, voli najviše na svijetu. Često mi je to govorio. To mi je davalo snage za novi dan. I šutjela sam dalje, a modrice skrivala kako god sam znala.
Dok nisam odlučila progovoriti. Dok prosvjetljenje nije došlo u moj život kad sam shvatila da se on promijeniti neće! Nikad se neće promijeniti! I onda kad mi se ispričavao zbog nanesene boli zato što je imao iznimno težak dan, a ja to nisam razumjela! Seronja! Luđak! Mogu Bogu zahvaliti što sam ostala živa nakon terora koji mi je nanio i mogu Bogu zahvaliti što uz izgubljene godine imam još puno godina da pronađem sreću. Istinsku sreću. Svoju sreću. Jer nisam stvorena da bih služila nekome kao igračka. Jer nisam stvorena da bih nekoga dvorila. Jer nisam stvorena da bih bila boksačka vreća. Nisam za to stvorena.
Stvorena sam da prenesem ovu priču i pomognem još mnogima koji ovo proživljavaju.“

Ispričana priča, dragi čitatelji, sigurno vam ne zvuči strano jer ovu priču živi veliki broj žena, samo što većina istih još uvijek nije smogla snage progovoriti i reći :“Sad je dosta!“

Mislim da je zaista prošlo i previše vremena u kojem smo prebukirani informacijama koje nam zatupljuju mozak i tako dalje. Neću u detalje o tome. Činjenica je da trebamo biti informiraniji o nečemu što je toliko zastupljeno da je na koncu i stravično za razumjeti, ali nažalost – to je vrijeme u kojem živimo. Svaka čast na ženskoj emancipaciji, ali činjenica je da postoji enorman broj žena koje u ovom trenutku leže u krevetu pretučene do krvi. I boje se progovoriti!
Mene samo interesira zašto je to tako! Zašto se žena u 21. stoljeću osjeća podređeno i manje vrijedno te pristaje na udarce koji traju godinama? Zar jedan muškarac uistinu posjeduje takvu moć da najprije zavede, a kasnije pokaže svoje pravo lice – a rezultat svega je da žena na to pristaje jer je beskrajno zaljubljena u njega i vjeruje u njegovu promjenu ili je naprosto na to prisiljena i misli kako nema izlaza?

Smatram da je od velike važnosti informirati javnost o ovakvim situacijama i ne fokusirati se na probleme žena samo na datum kad se u čitavom svijetu „misli“ na njih –ovaj problem je toliko učestao da riječ „zabrinjavajuće“ gubi svoju jačinu.

Podcjenjivanje „nježnijeg“ spola i nejednakost muškaraca i žena je ono što je ostalo zapisano u povijesti. Nažalost, sa sigurnošću možemo reći kako na nekim našim područjima i danas postoji hijerarhija unutar obitelji, u kojoj se smatra da je muškarac glava obitelji, a zašto? Jer je to tako!
U takvim situacijama se zaista nerijetko dogodi da žena koja živi u obitelji u kojoj je mentalni sklop takav, bude žrtva svog muža kojem nije problem isprebijati ju. A znate li zašto? Zato što je on učen da je ona manje vrijedna! I tu vam nema pravila! Njihova djeca ili će se kad odrastu aktivirati u nekoj udruzi u kojoj će se boriti protiv nasilja ili će sami postati nasilnici, zato što su samo i na to naučeni, a ovo drugo je češći slučaj.

Voljela bih da sve žene čitajući ovaj članak shvate svoju vrijednost i postanu svjesne da izbor u životu postoji te da smo sami krojitelji svojih sudbina! Iskoristite svoje „čari“ i budite pametnije od onoga koji vam nameće svoju neopravdanu moć! Ljubav se ne svodi na udarce i ponižavanje! Ukoliko vas netko ne prihvaća onakvima kakvi jeste, izaberite mogućnost odlaska od te osobe! Ugrabite trenutak slobode i recite sebi: „Vrijedim više od ovoga!“

Možemo li mi stati na kraj takvom mentalitetu i početi živjeti u 21. stoljeću ili možda 21. stoljeće, u kojem su po zakonskoj definiciji žena i muškarac jednaki, još uvijek u suštini drži da razlike postoje? Ovo nije problem samo žena koje su terorizirane svakodnevno, ovo je problem cijelog društva u kojem očito nešto „šteka“ kad, iako okvirno informirani u vezi problema, u našoj zemlji preko 80 posto žena ne prijavi nasilje!

Govorimo o nekakvom miru u svijetu, pričamo priče zbog kojih si dižemo reputaciju, mažemo svoje oči i oči promatrača, a ne fokusiramo se na primarne probleme!
Studenti, budući akademski građani ove zemlje – budite svjesni svih događanja oko sebe i počnite razlučivati bitno od nebitnog! Ako mi nećemo preuzeti inicijativu i progovoriti o nečemu što predstavlja veliku problematiku suvremenog društa, neće nitko!

Treba poticati promjene i vjerovati da je prošlo vrijeme u kojem je žena bila “samo” kućanica. Trebamo se zalagati i pomagati koliko je to moguće te pokušati i “žrtvama” koje sada čitaju ovaj članak dati do znanja da pomoć postoji! Trebamo ih ohrabriti da skupe snagu reći “NE ZLOSTAVLJANJU!” i promijene iz korijena svoj život. Izbor postoji! Izborite se za sebe! Napokon!