Željela bih Vas nakratko odvesti van studentskog vremena, vratiti nekih petnaest ili čak dvadeset i više godina unatrag (o, kako to sad zvuči mnogo, davno i daleko, a kao da je jučer bilo). Željela bih čuti Vaša mišljenja, sjećanja i radosti, a istovremeno s vama podijeliti svoja, o tome što ste sakupljali dok ste bili klinci, što vas je radovalo i zabavljalo. Vjerujem da ćete u nizu nabrojanih stvari prepoznati neku svoju kolekciju, koju možda još uvijek imate negdje doma u ormaru pod slojem desetljetne prašine. Bila sam dijete koje je skupljalo valjda sve i svašta.
Sjećate li se „Životinjskog carstva“ – nezaboravnih Kraševih čokoladica u čijem smo mliječnom okusu uživali sakupljajući 250 sličica kako bismo popunili album-bojanku te stražnju stranicu predali Krašu na Pjaci u zamjenu za paket slatkiša? Da ne bi bilo zabune, i nove generacije lijepe sličice u album, ali dosta toga se izmijenilo, ponajprije dizajn sličica i „brojeva“. U ono doba (dakle, prošlo tisućljeće je u pitanju) postojala je alternativa tim sličicama, premda će se možda samo rijetki toga sjetiti, a to su bile one iz čokoladica „Maki“ – radilo se o sličicama katoličkih svetaca, a čokoladice su bile jednakih dimenzija kao i Kraševe, samo što ih je proizvodila druga tvrtka. Nadalje, kad sam već krenula u školu, trend u nižim razredima osnovne škole su bili žetoni iz smokija s likovima iz tad ultrapopularnog crtića „Pokemoni“, koje smo koristili za raznorazne igre. Ružnija strana cijele priče jest da su bogatija djeca „žicala“ roditelje tri kune za smoki samo da bi dobila žeton, dok bi sadržaj vrećice isula po cesti, a najveća „faca“ u školi je bio onaj tko je imao najveći „plik“ žetona. Krajem školske godine „Ledo“ bi na tržište plasirao nove sladolede, koji su automatski nametali novi hit među djecom, pa su to svojevremeno bili sladoledi na plastičnim štapićima sa slikama igrača naše reprezentacije, u skladu s predstojećim nogometnim prvenstvom. Tako se sjećam Butine, Pletikose i Mikija Rapaića (dakle, sad već možemo reći: „dok su dinosauri hodali zemljom“). Danas, također, svakog ljeta imamo neku nagradnu igru zbog koje brižno spremamo omote korneta ili izlizane drvene štapiće sladoleda. Između moje prve rodice i mene postojala je još jedna neobična zbirka. Sakupljale smo sve što ima veze s odabranim likom iz Looney Tunes crtića; njezin lik je bila zvijer Taz, a moj mačak Silvester. Imale smo tanjure, plastične čaše, salvete, sličice, odjeću, privjeske, postere, šalice – sve sa printom njihovih likova.

Dok se sve to odigravalo, oko nas je vječito bila (a i sada je) prisutna tvrtka „Panini“, koja je u ponudi imala samo sličice – bez hrane. Bio je to paketić od nekoliko sličica za otprilike pet kuna te su opet u optjecaju bile neke samoljepljive sličice nogometaša (ja sam imala i nekoliko komada „Barbie“ :D). Doduše, mi smo ih, ponovno, više koristili za raznorazne igre i natjecali se tko će komu više „slija opeljat“. Premda mi nikad nije bilo jasno koja je svrha kupovanja sličica uz koje nemaš ništa jestivo, ipak je bilo djece koja su ih kupovala, a i dandanas kupuju, no ja nisam nikad, nego bi mi dečki iz društva dali koji komad kojim bih „osvojila“ vlastiti „plik“. E, onda je zavladala strahovita pošast Yu-Gi-Oh karata! Srećom, to nikad nisam sakupljala, niti shvatila kako se igra, ali mi je oduvijek bilo zanimljivo gledati kako se drugi prepiru čija je karta original, a čija iz „Sve po osam“. Cijelo to vrijeme ja sam doma njegovala svoju kolekciju kartica – telefonskih. Imala sam ih iz svih zemalja kamo bi otputovao netko od mojih bližnjih. U srednjoj školi sam zbirku od dvjestotinjak komada odlučila predati časnoj sestri da se daju na aukciju kolekcionarima kako bi se sakupio novac za gladne i potrebite. Pojavom mobitela u trendu su među curama bile i naljepnice za ukrašavanje mobitela, kao i za uljepšavanje ostalih predmeta naše sive učeničke svakodnevnice, tako da su se Morning Gloryjevi likovi Blue Bear, Babu i Rara nalazili i u mojoj zbirci malih slatkih naljepnica. Dakako, dok su moji vršnjaci bili zaluđeni pjevačima i glumcima, zidovi moje sobe nisu bili oblijepljeni posterima idola, nego životinja – bilo ih je pedesetak, različitih formata, na dva zida sobe. Sakupljala sam i salvete, brižno ih spremajući u kartonsku kutiju. Imala sam ih odasvud, raznih oblika i dezena, čak iz Portugala, no naposljetku sam ih predala mlađoj rodici u njezinu kolekciju. Slično sam učinila i sa zbirkom kovanica koje sam imala – dala sam ih poznanicima da proberu što nemaju. Dok su neki sakupljali poštanske markice, ja sam imala kolekciju šećera iz različitih kafića, a često mi je svoje „priloge“ slala i rodbina iz Amerike. Našla se tu pozamašna zbirka za jednu učenicu – puna kartonska kutija od cipela, sve dok jednog dana mami nije prekipjelo pa ih je sve sasula u šećernicu…
Neki su sakupljali limenke ili čepove od pića, upaljače, figurice iz Kinder jaja, autograme poznatih, ulaznice od koncerata, kemijske olovke, a ja tattoo sličice iz žvaka i pikule (odnosno „franje“). Poznanik, koji ima caffe bar, sakupljao je boce različitih piva, susjeda keramičke šalice, moja mama prazne bočice parfema, brat mini replike automobila, a otac značke…
Gotovo svih svojih kolekcija sam se riješila kad sam radila generalno čišćenje – poklonila sam što se dalo, a ostalo bacila. Lijepo ih se bilo prisjetiti, ali takve stvari zauzimaju mnogo prostora. Danas tlačim prijatelje i znance da mi s putovanja donesu samo razglednicu. Sakupljam razglednice i magnete-suvenire za hladnjak. Doduše, fakultet me natjerao da počnem sakupljati pečate i potpise u album zvani „indeks“ te knjižurine od preko četiristo stranica, kao i zakone, skripte, a u bližoj budućnosti i plastične boce.