Godine 1998. na Sorboni je zapo?ela diskusija oko stvaranja Europskog prostora visokog školstva (EHEA – European HigherEducation Area). Ve? sljede?e godine 29 europskih zemalja potpisuju Bolonjsku deklaraciju s namjerom ostvarenja spomenutog cilja. U svrhu toga Bolonjska deklaracija navodi „alate” koje treba implementirati:

1. Uvo?enje sustava lako prepoznatljivih i usporedivih stupnjeva kao i uvo?enje dodatka diplomi (Diploma Supplement), kako bi se promicalo zapošljavanje europskih gra?ana i me?unarodna konkurentnost europskog sustava visokog obrazovanja.

2. Prihva?anje sustava studiranja temeljenog na dvama glavnim ciklusima, pred-diplomskom i diplomskom. Pristup drugom ciklusu zahtijeva uspješno završen prvi ciklus studija koji bi morao trajati tri godine [odnosno skupljanjem 180 ECTS bodova]. Nakon tri godine stje?e se stupanj kvalifikacije priznat na europskom tržištu rada. Drugi ciklus vodit ?e magisteriju, odnosno diplomi te kasnije [tijekom tre?eg ciklusa] i doktoratu, kao što je slu?aj u mnogim europskim zemljama.

3. Uvo?enje bodovnog sustava, ECTS-a, kao sredstva kako za stjecanje visokoobrazovnih kvalifikacija tako i za promicanje razmjene studenata. Bodovi se mogu postizati i izvan visokoškolskog obrazovanja, uklju?uju?i i cjeloživotno u?enje, pod uvjetom da ih prizna sveu?ilište koje prihva?a studenta.

4. Promicanje mobilnosti i prevladavanje zapreka slobodnom kretanju, posebice studentima i nastavnicima. Mobilnost omogu?ava studentima kako pristup studiju i osposobljavanju tako i odgovaraju?im službama. Nastavnicima, istraživa?ima i administrativnom osoblju priznati i valorizirati vrijeme koje su proveli na drugim sveu?ilištima, odnosno u drugim zemljama u Europi istražuju?i, predavaju?i ili u?e?i, bez predrasuda, prema njihovim statutarnim pravima.

5. Promicanje europske suradnje u osiguranju kvalitete u cilju i unapre?ivanja kvalitete kvalifikacija i razvijanja usporedivih kriterija i metodologija.

6. Promicanje potrebne europske dimenzije u visokom školstvu, posebice u razvoju nastavnih programa, u me?uinstitucionalnoj suradnji, shemama mobilnosti i integriranim
programima studija, u usavršavanju i istraživanju.

Godine 2001. ministarska konferencija u Pragu dodaje još tri bitne to?ke:

1. Cjeloživotno u?enje;

2. Visokoobrazovne institucije i studenti: uklju?ivanje studenata u proces reforme te osiguravanje sudjelovanja studenata u upravljanju visokoškolskim ustanovama;

3. Promoviranje europskog prostora visokoškolskog obrazovanja odnosno uvo?enje programa razmjene studenata i nastavnika poput Erasmus mundusa. U namjeri da ciljevi Bolonjskog procesa ne ostanu neispunjeni, osnovana je Bologna follow up group te je održano nekoliko ministarskih i rektorskih konferencija. U njihovu radu ravnopravno su sudjelovali studenti. Do godine 2005. Bolonjskom procesu je pristupilo 30 država,
me?u njima i Hrvatska 2001. godine.

ECTS – European Credit Transfer system (ECTS) uveden je kao alat unutar okvira ERASMUS/SOCRATES programa izme?u 1988. i 1995. godine. Prvotni cilj ECTS-a bio je ispomo? u priznavanju nastave na mati?nom sveu?ilištu pri povratku sa studija u inozemstvu. Me?utim, unutar okvira Bolonjskog procesa ECTS je postao alat za izražavanje uvjeta i pra?enje toka studiranja unutar i izvan mati?nog sveu?ilišta. Implementacija ECTS-a je bila problemati?na budu?i da ne postoji jedinstven model ni program studiranja. Visokoškolski studiji nemaju jedinstveni ustroj ni na nacionalnim razinama, a kamoli na europskoj ili svjetskoj razini. Ta ?injenica otežava provo?enje komparacije, a posebno i evaluacije studijskih programa. O tome svjedo?e studenti koji prelaze s jednog sveu?ilišta na drugo, kao i svi oni koji s diplomom dobivenom u jednoj zemlji traže posao u drugima.
Ocjene koje student tijekom studija dobiva, na žalost, nisu dovoljno mjerilo kao što to nisu ni sati provedeni na predavanjima, seminarima ili vježbama. Indeksi otkrivaju samo vrh ledene sante. Klju?no je pitanje što se sve od studenata traži izvan nastave; koju literaturu trebaju pro?i za seminare ili završni ispit, koliko radova su napisali, koliko je stranica rad imao i sl. Dakle, potrebno je odrediti optere?enje za svaki položeni studijski predmet. Da bi se otklonile spomenute teško?e, otpo?eo je proces „harmoniziranja” studijskih programa, u ?emu je zna?ajna uloga povjerena ECTS-u.

DODATAK DIPLOMI – ECTS se temelji na dostupnosti informacije o režimu studija. Cjelokupan studenski rad treba bodovati, a ti se bodovi mogu prenijeti na drugo sveu?ilište. Na kraju uspješno završenog studija studenti, uz diplomu, dobivaju i poseban Dodatak diplomi (Diploma Supplement) koji sadrži popis svih položenih predmeta i njihovu ECTS bodovnu vrijednost. Dodatak diplomi sadržava odredbe koje nisu navedene u diplomi, a važne su za razumijevanje programa završenog studija i postignute razine obrazovanja. Diploma supplement pomaže transparentnosti o tome tko je što i kako studirao/la, odnosno doprinosi, sukladno Bolonjskoj deklaraciji, prihva?anju sustava lako prepoznatljivih i usporedivih akademskih stupnjeva. Svrha ovakvog sustava je mogu?iti me?unarodnu transparentnost i usporedivost diploma te pomo?i akademskoj zajednici i tržištu rada u prepoznavanju visokoobrazovne kvalifikacije (diploma, certifikata i obrazovnih stupnjeva).
Dodatak diplomi izdaje se uz diplomu te opisuje sadržaj, stupanj i status uspješno završenog studija na hrvatskom i engleskom jeziku. On tako?er daje i dodatne informacije o sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj kako bi se dobivena kvalifikacija mogla „uvrstiti” u obrazovni kontekst one države u kojoj se traži posao ili nastavlja studij.

OSIGURANJE KVALITETE – Sustav osiguravanja kvalitete u visokom školstvu je temelj reformi po Bolonjskom procesu. On omogu?ava trajno pra?enje i poboljšavanje kvalitete studijskih programa kroz akademsku godinu (kvaliteta nastavnog plana i programa, na?ina izvo?enja nastave i rada profesora, tehni?ke opremljenosti, dostupnost informacija itd.) On je tako?er i jamac izvrsnosti kod studenata, ali i kod profesora. Taj proces je dio glavnog cilja Bolnjskog procesa (definiranja i pra?enja standarda kvalitete pri visoko obrazovnim institucijama) i osnovni preduvjet za unificiranje kvalitete studija na razini cijele Europe. Bez sustava trajnog pra?enja i unaprje?enja kvalitete hrvatska diploma i programi nemaju osnovu za uspore?ivanje s programima i diplomama na sveu?ilištima EU gdje taj proces traje od samog po?etka reforme. Preduvjet za uvo?enje sustava kvalitete je uvo?enje usporedivih metoda i kriterija za procjenjivanje kvalitete istraživa?kog rada i visokoškolske nastave. Prepoznaju?i kvalitetu kao osnovni preduvjet ostvarivanja ciljeva Bolonje Europska komisije 1998. preporu?ila ostvarivanje ja?e suradnje na ovom polju te je osnovala Europsku mrežu za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju (ENQA).

DVOCIKLI?KI SUSTAV – Popularno 3+2 ili 4+1
Usvajanje sustava lako usporedivih diploma temeljenog na sustavu dva glavna ciklusa (stupnjevi) glavna je tema Bolonske deklaracije i Praškog priop?enja. Oba dokumenta dvocikli?ki sustav temelje na potrebama tržišta rada i daljnjeg obrazovanja. Svi stupnjevi u visokom obrazovanju trebaju ispunjavati osnovne ciljeve visokog školstva:
• osobni razvitak,
• razvitak i održavanje ste?enih vještina,
• kompetentnost i baza znanja,
• priprema za život aktivnog gra?anina u demokratskom
društvu,
• priprema za tržište rada i daljnju akademsku karijeru.
Stupnjevi imaju važnu ulogu u prepoznatljivosti napretka
studenata vezanu uz gore navedene osnovne ciljeve visokoškolskog
obrazovanja.

Prvi ciklus (BA – prediplomski studij – prvostupnik/prvostupnica)
Prvi ciklus završava osnovnom kvalifikacijom koja omogu?ava izlazak na tržište rada, ali i priprema studente za daljnji studij na drugom i tre?em ciklusu. On pruža temeljna znanja i
vještine te otvara pristup drugom ciklusu pod jednakim uvjetima (npr. bez dodatnih troškova), i to kada god završene studentice i studenti prvog ciklusa to zažele.

Drugi ciklus (MA – diplomski studij – magistar/magistrica)
Drugi ciklus, danas poznat kao magisterij, pruža studentima mogu?nost daljnje specijalizacije na svom smjeru/smjerovima iz prvog stupnja ili nekog drugog polja znanosti. Važno je naglasiti da sukladno Berlinskom priop?enju (2003.) prijelaz s prvog na drugi stupanj mora biti mogu? bez dodatnih troškova. Završetkom drugog ciklusa studenti stje?u naslov magistra te su spremni za tržište rada ili za nastavak studija u tre?em ciklusu.

MOBILNOST – Studentska mobilnost odnosi se prvenstveno na razdoblje studiranja izvan mati?nog sveu?ilišta te na povratak nakon uspješnog studiranja na drugom sveu?ilištu u zemlji i inozemstvu. Mobilnost se dijeli na:
• Horizontalnu mobilnost – studenti provedu odre?eno vrijeme studiraju?i u nekoj drugoj zemlji,
• Vertikalnu mobilnost – studenti završe cijeli studij u nekoj drugoj zemlji,
• EU programi – prije nekoliko godina Europska komisija inicirala je razli?ite programe dodiplomskih, poslijediplomskih i profesorskih shema mobilnosti. Oni su otvorene gra?anima ?lanicama EU, a neki i gra?anima zemalja kandidatkinja za EU. Za Hrvatsku su bitni programi TEMPUS i ERASMUS.
• Odljev mozgova – proces u kojem država gubi svoje najtalentiranije i najobrazovanije gra?ane koji odlaze u druge zemlje jer u svojima nemaju dovoljno prilika za kvalitetan posao, napredovanje i normalan život. Na žalost, to je naj?eš?i oblik mobilnosti u Hrvatskoj. Naj?eš?i problem s kojim se studenti suo?avaju kada studiraju
zvan mati?nog sveu?ilišta je prepoznatljivost njihovih kvalifikacija s kojima dolaze na strana sveu?ilišta. Ostali problemi usko su vezani uz financiranje vlastitog studija te dostupnost socijalnih prava u državama u kojima žele studirati.

CJELOŽIVOTNO U?ENJE – Na zasjedanju Europskog savjeta u Lisabonu 2000. Godine predsjednici vlada i država donijeli su odluku da Europska unija do 2010.g. postane najkompetitivnije i najdinami?nije društvo znanja u svijetu, sposobno za održivi ekonomski razvoj s više kvalitetnog posla i ve?om socijalnom kohezijom. Taj strateški cilj realizirat ?e se ve?im ulaganjem u obrazovanje, podizanjem kvalitete obrazovnog sustava, a
jedna od klju?nih poluga je cjeloživotno u?enje. Ono postaje klju?no, ne samo za tržišno nadmetanje i za bolje mogu?nosti zapošljavanja, nego i za socijalnu inkluziju te osobni razvoj.
Godine 2001. Europska komisija donosi priop?enje o stvaranju europskog prostora cjeloživotnog u?enja. Cjeloživotno u?enje postalo je vode?e na?elo EU u razvoju formalnih i neformalnih obrazovnih programa za doškolovanje, prekvalifikaciju, stru?ne i specijalisti?ke te?ajeve. U Republici Hrvatskoj cjeloživotno u?enje je tek nedavno ponovno dospjelo na dnevni red, no koncept je mnogo više ostao deklarativan nego operativan. Na žalost, cjeloživotno u?enje uvelike ovisi o volji i financijskim mogu?nostima pojedinca da nastavi školovanje.