Dobro jutro, ogledalce….

Prošlo je godina i godina… Možda je vrijeme da stavim istinu na papir, no što da napišem? Tko smo mi? Zašto smo tu i koja nam je svrha?

Da, znam, preteška pitanja, ali u ovdašnjim lutanjima i hrpi sjećanja prebirem i tražim nešto…  Ma kako se sve ovo dogodilo? Koliko vremena je prošlo odonda? Onda.. Da, tada sam imao ponešto drugačiju viziju, nekog boljeg svijeta….  Nekad sam sanjao da ću baš ja biti taj „heroj ulice“, koji će spasiti ovaj svijet. Od koga? Od samog svijeta… Zašto spašavati svijet od sebe samog?

Onda se opet pitam, jesam li to ja? Pogledam se u ogledalo koje kao lenta vremena priča priču o nekom davnom vremenu.. O nekom dječaku kojemu bih rado rekao neke stvari, upozorio ga na ljude, na stvarnost i njega samog. Jeka… Znate, ono kad Vam se vraćaju pitanja… Zašto? Zbog čega? Zašto ja ne mogu….? Zatim opet prebirem po toj hrpi izblijedjelih fotografija, kada je sreća bila na stablu, u šatoru,  oko one okrugle lopte… Koja brzinom kometa ulazi u vrtlog crne rupe, i lagano nestaje… O, kratko li je to, vratite se još samo malo…  Ponekad mi je žao mladih duša jer nikada neće osjetiti ono istinsko kao mi… Oni, kao da svoju dušu, ono humano daju tom hladnom stroju…. Bulje u njega, traže odgovore, a taj hladni stroj šuti i upija onu boju života. Tada sam bio SRETNO DIJETE,  hoće li oni imati priliku biti sretna djeca? Ili će rušiti ideale, mladenački polet i zanos.

Sjećam se tog jednostavnog pogleda na svijet, u kojem jedan potez može razriješiti nevolju, tugu i sjetu što nas zadesi.  Onda su počela prva razočarenja, ljudi…  Tepali su mi, pričali mi priče u koje sam želio vjerovati… I opet sam Vam vjerovao, itekako jesam… Ne sebi, već Vama što ste imali šanse kakve ja nikada neću, i opet me izdali… Mladenački ideali su se polako topili, tražio sam strane, puteve, utočišta, idealiste i pokušavao u ljude ugraditi ideale.  Jesam li uspio? Ne znam, ali vidim tamo u jednom šatoru, neke nove iskre u koje polažem nade… Da dovrše ono što mi nismo, i da se ne izgube, jer priča nije o saznavanju već u spoznaji…

Tada je u meni „vrištala“ pravda, istina, borba, ponos i vjera u nas… Nekoliko duša je raslo u sivilu, gradu bez boje, volje i ideala… Gdje su nestali Vaši ideali? Jeste li ih ikada imali? Jeste li upće upoznali čovjeka u sebi? I odakle Vam pravo, da prosuđujete o našim idealima…  Jesu li se naši ideali raspršili?

Ogledalce, ogledalce… Radim li ispravno? Zar je tako teško dati jedan odogovor, samo jedan jednostavan odgovor? Baš mi je on potreban i to će biti to… Nema odgovora, samo talas i previranja.

Godine su prolazile, ideali su slomljeni ali znam da su tamo negdje… Kao što znam da će doći vrijeme da ponovno koračaju sa mnom… Nekada sam mislio da jedna vizija, misao mogu promijeniti svijet i nisam dopuštao ni trunke sumnje… A danas? Mislim li isto to?

Doći će opet… Uvijek neka opravdanja, samo da ju sačuvam… I znam da ću uvijek nalaziti neka nova opravdanja, neke nove puteve… Znam. Ali opet pokušavam izbjeći odgovor… Misliš li? Misliš li to isto i danas?  Ne znam, zbilja, i ne muči me više…  Jer polagano ulazim u ljušturu, ali još se čuje onaj šum… Prisloni je na uho, mislim da ćeš ga čuti, ali nisam siguran u brzi izlazak, ni sada a možda ni tada… Znate, zamutili ste mi pogled na svijet, na sebe same… Bojim se da više nikad neću vidjeti dobro, jer Vas se bojim, rušili ste mi misao, ideju i bitak…

Hrvanje s mislima traje, znate. Ono malo trenutka, kada se sva ta slova i misli povuku vraća se ona stara bitka… Ja i moj bitak…

Vraćam se stroju, jesam li dobio odgovore ili sam samo napravio nered u onoj ladici koju još dugo vremena neću dirati… A možda i ubacim koji stih, prizor, sjećanje… A možda ju je i bolje ne dirati, već se stopiti s metalom i koračati u sivilu… I vučem svoj korak sigurno ali polako.  A što vama preostaje? Samo jedno.

Glavu gore, stav u ruke i ne dopustite da Vas proguta…

„Istina je moja, ja ću je vratiti.“ To sam htio poručiti Tolstoju… ;)