Svi ili barem većina dalmatinskih medija ovih dana brujala je o koncertu Bobana Rajovića, Crnogorca kojega mediji bojkotiraju, a mladež jednostavno obožava čudom se čudeći odakle sad taj i kako mu je uspjelo ono što u domaćim medijima puno eksponiranijim od njega nije uspjelo –  napuniti Spaladium arenu. No, popularnost Rajovića i sličnih pjevača odraz je samo situacije i vremena kojem je turbofolk glazba pogodan soundtrack ili nešto što dođe „ko budali šamar“.

Prije sada već i 30-ak godina, stvari su izgledale i zvučale posve drugačije. Najpopularniji rock bandovi koji su bili dio maistreama i koji su okupljali brojnu mladež na svojim koncertima pjesmama su nerijetko kritizirali tadašnji sustav, govorili o politici, ljubavi, socijalnoj situaciji i svojoj publici isporučivali više od same glazbe. Kupovale su se ploče, pažljivo preslušavale pjesme, a na koncerte se odlazilo zbog izvođača. Također, važno je naglasiti da se život odvijao puno sporije, protok informacija bio je puno ograničeniji, baš kao i pristup potrošnji i nabavi dobara iz inozemstva.

Početkom novoga desetljeća i početkom rata stvari se radikalno mijenjaju, no jedno ostaje isto – popularna glazba i u tom momentu odražava stanje u društvu. Pojavljuje se dance glazba (popularni trash kojega, da budem iskren, kao da tako nazivaju klubovi koji žele opravdati to što se takva glazba pušta kod njih pa šalju jezičnu poruku „smeće je, mi smo toga svjesni, ali popularno je pa puštamo“). Crne vijesti, smrt opasnost, život u skloništima ono je što je bila svakodnevnica građana u Hrvatskoj. Cro dance tu je poslužio i kao dobar „ispušni ventil“ sa svojim plitkim tekstovima i ponavljajućom melodijom. Sve se više svira po diskotekama, a sve manje po dvoranama. Također, glazbenici jedva preživljavaju jer su vlasnici diskoteka shvatili da dobivaju veći profit onda kada im izvođač (najčešće na playback) pjeva na matricu, nego kada još uz njega moraju platiti prateće mu glazbenike. Vrijeme za izlazak se pomiče duboko u noć, a završava nakon svitanja za razliku od vremena 80-ih kada je izlazak u diskoklub završavao oko 23 sata. Opet je riječ o ekonomskoj računici u kojoj se vlasniku kluba isplati da mu izvođač krene s nastupom oko 1 sat i da gost što duže boravi u diskoteci jer će trošiti više. Upravo u tom periodu izgrađen je temelj za „kulturu izlazaka“ kakvu danas poznajemo i za izvođače koji pjevaju lako pamtljive refrene i pune klubove.

Slabljenjem cro dance pokreta naše „lake“ note i tzv. turbofolk kojeg uspješno uvozimo iz susjedstva zapravo je prirodno zasjeo na upražnjeno mjesto. Priglupi tekstovi i dalje su tu, baš kao i kod cro dancea, dok glazbeni primat preuzima istočnjački melos. Lake su note ostale dobro „pogonsko gorivo“ za „ludi provod“ do sitnih noćnih sati.

Ono što je karakteristika današnjeg globalnoga društva brz je protok informacija, fokusiranost na formu, na fizički izgled, na potrošnju umjesto proizvodnje i sl. U svoj sili informacija čovjek teško izgrađuje sebe i teško nalazi uporište. Njegov identitet postaje fluidniji nego ikad. Upravo je to i ono što lakim notama privlači današnju mladež. Kako informacije putuju jako brzo i kako živimo frenetičnim tempom, tražimo i glazbu koja se lako konzumira, koja „brzo ulazi u uho“, o čijem se sadržaju ne razmišlja puno. Pjesme pozivaju na život u današnjem društvu spominjući ili u spotu prikazujući skupe automobile, top modele, macho tipove te pjevaju o alkoholu, ludim izlascima i sl. Promoviraju i potvrđuju navedeno kao normalan način života. Postaje važno  provesti se na način da zaboraviš što se dogodilo. Izlazak već odavno nije nikakvo punjenje, nego pražnjenje energije i ispušni ventil od nagomilanog stresa. Glazba odavno nije u prvom planu, ona postaje nešto usputno, što blesavije melodije i teksta da uz alkohol potakne emocionalno pražnjenje. Vremena za pomnije slušanje pjesama i albuma rijetko tko ima, baš kao što i sve manje ljudi ima vremena da pomno sasluša svoga sugovornika, posveti mu određeno vrijeme, bez buljenja u mobitel i traženja koječega.

Dakle, popularnost Bobana i njemu sličnih odraz je vremena i vrijednosti u kojima živimo. Da, riječ je o površnim stihovima i formi za površan svakodnevni život u kojem je forma odavno postala važnija od sadržaja.

Ono što bi trebala biti zadaća grada financijski je poticati dobre koncertne ideje kojima se daje pristup i nekoj drugoj vrsti izvođača i prilika da se to brendira kao nešto karakteristično za naš grad. Šibenik je sjajan primjer grada koji je od obnovljene tvrđave Sv. Mihovila napravio kulturni i glazbeni brend u kojem dolaze ljudi iz svih krajeva Hrvatske i svijeta uživati u dobroj glazbi, napuniti se dobrom energijom i nešto doživjeti. Split ponudom debelo kaska. Ako niste ljubitelj zabavne glazbe i zvukova s istoka ili ako ne volite elektroničku glazbu, osuđeni ste pretežno na sunce, more i filmove. Privatni interesi očito vide Split kao narodnjačko-zabavnjačku s jedne i elektroničku meku s druge strane. Na ovaj način većina stanovnika Splita i gostiju na koje ciljamo dobiva točno ono što želi: „heroje svog doba“ koji često nastupaju i od toga žive, a profit se slijeva u džepove vlasnika klubova i organizatora događanja.