U Etičkom kodeksu Sveučilišta u Splitu stoji pod stavkom 3. članka 10., naslovljenog „Izmišljanje, krivotvorenje i plagiranje“:
„U smislu ovog Kodeksa  plagiranjem se smatra prepisivanje ili preuzimanje zamisli, ideja, riječi i rezultata drugih autora i prikazivanje kao svojih ili novih. U obzir se uzimaju običaji, pravila, stil i praksa citiranja objavljenih djela u okviru posebnosti pojedinih znanstvenih područja, polja i grana.“

Članak 11. istog Kodeksa govori o zlouporabi autorstva :

„(1) U smislu ovog Kodeksa zlouporabom autorstva smatra se:
-  nezasluženo autorstvo (bez ispunjavanja uvjeta autorstva) te pokušaji takvog autorstva
-  podmetanje autorstva (gdje se nekoga bez znanja i pristanka dopisuje na popis autora)
-  prisvajanje autorstva temeljem nadređene funkcije te financijske ili druge potpore
-  namjerno izostavljanje autora koji ispunjavaju uvjete za autorstvom s popisa autora
-  namjerno krivo ili pristrano citiranje literature.“

Također, Kodeks kroz članak 12. navodi i ove odrednice:
„ -  autor i koautor brane intelektualni sadržaj objavljenih radova
-  svako sudjelovanje u istraživanju,  a koje ne predstavlja autorstvo, potrebno je  na odgovarajući način spomenuti.“

Etički kodeks Filozofskog fakulteta u Splitu navodi u članku 6.:
„Nedopustivo je korištenje tekstova ili ideja drugih autora, uključujući studenata, bez navođenja izvora“

Koliko plaćate izradu seminarskih radova? Pitam vas izravno jer velik broj studenata pisanje seminarskih radova shvaća kao gnjavažu i gubitak vremena te radije pribjegava kupovanju gotovih radova ili plaćanju izrade. Cijene variraju ovisno o „autoru“, broju stranica i vrsti rada, ali se gotovi radovi mogu dobiti već za sto kuna. Na jednoj internetskoj stranici za izradu seminarskih radova stoji: „Cilj akcije, kao i cijelog projekta, je da dobijete što više neophodnog materijala za izradu Vašeg samostalnog rada, a nikako da već postojeći rad predate kao Vaš“. Međutim, kome je u cilju platiti rad po kojemu će morati izraditi novi, vlastoručni rad?

U razgovoru s asistenticom mr. sc. Rankom Jeknić, koja vodi seminarsku nastavu iz sociologije na Pravnom fakultetu u Splitu, doznala sam da godišnje zaprime oko deset posto seminarskih radova koji ne zadovoljavaju: „Uz današnji pristup internetu zaista svatko može brzo i jednostavno doći do raznoraznih informacija koje mogu biti korisne pri pisanju seminarskih radova, ali nerijetko se može naići i na netočne podatke. Stoga, ukoliko student navodi informacije s interneta, mi tražimo da navede točnu internetsku adresu i datum ostvarenja zadnjeg ulaska na stranicu. Naravno, internetsko pretraživanje zahtijeva mnogo manje truda nego pronalaženje literature u knjižnicama. Premda se neki znanstveni radovi u cijelosti mogu naći na internetu, neki studenti su mi pokušavali predati seminarske radove pod svojim imenom, a u pitanju su bile gotovo kopirane prezentacije uglednih profesora s drugih fakulteta. Ipak, najtrivijalniji primjer koji sam vidjela jest kad je student doslovno kopirao tekst s Wikipedije ne potrudivši se čak niti ukloniti „plava slova“. Bilo je pokušaja podvođenja članaka iz inozemnih časopisa pod svoje djelo. To su sve radnje koje vrijeđaju akademsku zajednicu i fakultet kao visokoobrazovnu ustanovu. Kad studentima dajem upute za pisanje seminarskog rada, obavezno stoji napomena da ne pokušavaju plagijate predavati te da time krše i Etički kodeks.“

Dok se jedni nastoje osloboditi obaveza i tlake pisanja seminarskih radova, drugi na tome dobro zarađuju. Oglasi su posvuda: u novinama, oglasnicima, oglasnim pločama na fakultetima, a na internetu su čitave stranice posvećene „pisanju seminarskih radova za druge“… Iako bi seminarski radovi trebali biti vježba za pisanje diplomskih radova, neki studenti pribjegavaju i plaćanju izrade diplomskih radova. Društvo će osuditi podmićivanje profesora i reći: „Student je kupio diplomu“, dok se, s druge strane, kupovina radova u većini slučajeva odobrava, ali i ohrabruje divljenjem kako je netko na brz i jednostavan način skinuo s vrata vrlo dosadan i „nepotreban“ posao. Ipak, i dalje stoji činjenica da ste „kupili ocjenu“.

Tportal.hr piše kako crnogorski Ekonomski fakultet gleda na potpisivanje tuđeg rada kao svog: „Na pitanje jesu li predviđene sankcije za studente koji ne rade sami svoj diplomski, dekan tamošnjeg Ekonomskog fakulteta, Milorad Jovović, odgovorio je da kažnjavanje ne postoji, već da se ‘jednostavno obrana ne ocijeni pozitivno’. Jovović je dodao da na samom ispitu profesori mogu procijeniti i prepoznati kad netko prezentira tuđi rad pa je način na koji ocjenjuje taj rad vrlo jednostavan – student nije položio, bilo da je riječ o seminarskom ili o diplomskom“.

Da ne biste pomislili da je riječ samo o radovima koje su u cijelosti izradile druge osobe, pod plagijatorstvom se podrazumijeva i unošenje dijela tuđeg članka ili rada u svoj rad bez „stavljanja u navodnike“, odnosno navođenja izvora. Tu se, zapravo, radi o podvođenju tuđih izraza, fraza i rečenica pod svoje u nedostatku inovativnosti ili, kako bi se u narodu reklo, kićenje tuđim perjem.
Što se tiče otkrivanja plagijatorstva seminarskih radova, napretkom informatičkih znanosti pojavili su se računalni programi za otkrivanje podudarnosti između originala i možebitnog plagijata (vodeći u svijetu je program Ephorus, u inozemstvu se rabi i Turnitin). Vjerojatno je najveći problem našeg društva što se olako pristupa plagiranju i što ga se rijetko osuđuje. Drugim riječima, ne shvaća ga se ozbiljno, budući da i ono predstavlja plaćanje puta do diplome jer će vam danas-sutra šef možda biti neki doktor koji svoj položaj zahvaljuje doktoratu napisanom od strane drugoga za nešto više od tisuću kuna.

Iskorijenjivanje plagijatorstva treba vježbati već i na seminarskim radovima budući da su oni vrsta pripreme za pisanje predstojećih doktorata i znanstvenih radova te izražavanje stručnim jezikom, a ne ih zanemarivati (ili možda bolje reći „podcjenjivati“) kao radove nižeg stupnja. Ne možemo pokrivati oči i govoriti: „Što je moja kap u moru plagijatorstva?“ jer kap po kap čini to more i svatko bi se mogao pozvati na to da „svi to rade“.

Smatram da se u ovom članku nije potrebno baviti navođenjem primjera plagiranih radova ili imenima plagijatora obznanjenih javnosti i obavijenih popmpom o izbacivanju s fakulteta, osudom društva ili oduzimanjem znanstvenih zvanja, budući da smo, manje ili više, svi bili upućeni u medijski popraćene afere s plagijatima.

Završit ću samo mišlju profesora Svena Marcelića, asistenta Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, objavljenom u članku na web stranici Instituta za razvoj obrazovanja (www.iro.hr): „Vjerojatno temeljna razlika koju opazite kad u tražilicu ukucate pojmove ‘plagijat’ i ‘plagiarism’ je kontekst u kojem se pojavljuju. Dok se pretraga hrvatskih internetskih stranica vrti oko nekoliko ‘spektakularnih’ medijskih slučajeva u kojima glavne uloge imaju osobe iz znanstvenog ili političkog života, primjeri s engleskog govornog područja se, pak, najčešće vrte oko problematike studentskih eseja i završnih radova“.

Članak u cijelosti možete pročitati u 26. broju časopisa studenata Pravnog fakulteta u Splitu – „Nasciturus“.