Čini mi se da je u današnjem svijetu sve manje odgovornih ljudi. S druge strane, sve više poslodavaca traži „odgovorne zaposlenike“. Katkada ta odgovornost ne prelazi službene okvire. Tako će se dogoditi da će Vam poznati odvjetnik ostati dužan 20 kuna u kafiću za kavu i mineralnu jer mu se, eto, žurilo, a nije mu se dalo čekati da mu razmijenite velike novčanice od 500 ili 1000 kuna. Ne pita „Mogu li ti ostat dužan?“, nego samo dobaci „Aj, donit ću ti sutra!“. „Sutra“ je svanulo nakon mjesec dana. Što si sve danas ljudi dopuštaju?

Poznatom uzrečicom dobrodošlice „Osjećaj se kao kod kuće“ možete obrisati noge prilikom ulaska u kuću jer se Vaš gost već udomaćio i nije to učinio. Cimer se pere Vašim sapunom, koristi Vašu pastu za zube i nikad ne kupi WC papir? Odgovornost. Odgovornost je i ispuniti dano obećanje. Ne obećavaj ono što ne možeš ispuniti! Što si posijao, to ćeš i požeti!

Nekako mi se čini da se u prošlosti znao cijeli grad prevrnuti kako bi se pronašao kradljivac koji je ukrao kokoš i kako bi mu se odsjekla ruka. Danas, iz neopreza, a ne iz potrebe, ubijete nekoga autom i dižete ruke od odgovornosti. Žalite se da vam je trgovkinja u „Kerumu“ razmijenila sto kuna jer niste imali 20 lipa sitno? Iako se čini gnjavaža, stavite se u njezinu poziciju da ona mora tih dvadeset lipa namiriti, a koliko joj dnevno ljudi dođe da nemaju 20 lipa. Pa nije ni ona Caritas! Najlakše je tuđim ****em koprive mlatiti!

Kamo su nestale četiri čarobne riječi koje smo naučili u vrtiću: izvoli, hvala, molim, oprosti? Čini se da su tamo i ostale. Danas će Vas netko očešati motorom i reći: „Aj, sve ok, neće ti bit ništa!“ Rijetko je „oprosti“, kamoli „jesi dobro?“.
Komoditet i neodgovornost su se ukorijenili. Ako niste odgovorni, a previše ste komotni, netko će za Vas reći da ste budala. Ako niste komotni na štetu drugih i uz to ste i odgovorni, nitko za Vas neće reći da ste budala, nego ćete biti budala!
Trenutno se u našem gradu pokušava promijeniti (bezobrazluk ili) loša navika ulaska na zadnja vrata autobusa i neplaćanje karte. Naviknuli smo dolaziti u trgovinu u zadnji čas, baš nam se ne da u 20:30 u dućan, ali u 20:55, dalo nam se ili ne, moramo jer zatvara uskoro. U slučaju da je već zatvoreno, a trgovac još unutra, molimo ga da nam da cigarete, samo nama i samo ovaj put. Odakle nam toliki komoditet da od 16 radnih sati dnevno upravljamo s još onih bijednih preostalih osam sati tuđeg slobodnog vremena?

Naviknuti smo na to da viđamo išarana auta zagrebačkih turista i grafite „vanka, purgeri“ po našem gradu. Naviknuti smo na nerad i tromost administracije, na rečenicu „to kod nas ne može tako, ne može brže“. Redatelj iz Mađarske, Bela Tarr, htio je pokrenuti doktorski studij filma u Splitu pri Umjetničkoj akademiji. Bio bi to značajan projekt za Split kao grad kulture sa tisućljetnom tradicijom. Međutim, Sveučilište nema pravni identitet u okviru bolonjskog sustava. Kako je Tarr i sam zaključio: „U rujnu smo namjeravali otvoriti natječaj za prijave i namjeravali smo početi s radom početkom veljače 2013. Mi nemamo zgradu, nemamo pravni identitet, nemamo bankovni račun. Jednom riječju, nemamo ništa. Kako da počnemo raditi? Trebao sam dobit odgovor iz Umjetničke akademije za umjetnost, znanost i međunarodnu suradnju, obećano mi je poslati službeno pismo i očitovanje jer ja imam rokove koje moram ispoštovati. Cijeli dan gledam u mobitel i provjeravam mail. Prošlo je 18 sati, a ja još uvijek nisam dobio ništa. Dosta mi je. Dopustite da vam nešto kažem. Mnogi ljudi i mnogi gradovi pozdravljaju ovaj projekt i zainteresirani su za njega. Ja nisam dijete. Sam sam sve pripremio – od sadržaja, suradnji, do detaljnog rasporeda. Osobno sam odabrao stanove za profesore koji dolaze, čak znam datum kada Gus Van Sant treba doći na svoje prvo predavanje. I šta da mu sada kažem? Znate što ću mu reći? Neka se jebu, mijenjamo lokaciju.“ (iz Jutarnjeg lista)
Svaki pokušaj neke promjene bit će popraćen barem jednim podsmjehom, ali uvijek možete uzvratiti osmjehom: „Za razliku od tebe, ja radim i pokušavam!“. Ipak, negoduju i naši građani kad ulaze u Prometov bus pa ipak ulaze na prednja vrata. “Možda nećemo biti u stanju pripremiti budućnost za našu djecu, ali bar djecu možemo pripremiti za budućnost” (Franklin D. Roosevelt)
Svi Vi koji ovo čitate ste ta djeca. Naviknuli smo se na odljev mozgova, vlastitu propast i svjesno gubljenje prilika. Naviknuli smo biti komotni i igrati se tuđim živcima, tuđom imovinom, tuđim vremenom. Naviknuli smo se da smo najlošiji i ne trudimo se ništa promijeniti. A vrijeme i mladost nam prolaze!
Cijeli život znamo provesti moleći se za neki oblik Bele Tarra, da nam ga Bog s neba čudotvorno spusti. Kad ga konačno dobijemo, ne znamo što ćemo s njim. Malo nas je, al’ nas ima, nije važno, srušit ćemo snove svima!