Kad sam prvi put otišla na Najslabiju kariku, samo mi se jedna misao vrtjela u glavi: „Bože,pliiiiiz, daj da ne ispadnem u prvom krugu!“ Kad sam drugi put otišla na Kariku, mislila sam: „Pliiiiz, Bože, nemoj da OPET ispadnem u prvom krugu!“ Lice mi se ozarilo kad sam, nakon što je Daniela upitala „Tko bi od vas zatvorio otvoreno učilište? Tko ništa nije naučio?“,vidjela da moje ime piše na samo jednoj pločici. Držao ju je mladić za kojeg sam prije početka emisije pomislila da bismo jedno drugom mogli čuvati leđa jer smo oboje iz Splita (manje-više), a uz to smo, iako se prije nismo susreli, shvatili da idemo na isti faks.

Međutim, iako sam ja zatvorila oči na njegov odgovor o Vizigotima (nećemo u detalje!), on očito nije mogao prijeći preko moje izjave da je FC Westham iz grada Tottenhama. Ispao je u prvom krugu. I bi dobro. Ja sam preživjela još dva. „Tko se na poslu boji otpusnog pisma? Kome nema lijeka? Romana, Vi ste i statistički najslabija karika. Zbogom!“

Ima li života nakon ispadanja u prvom krugu? Ima – ako se ohrabrite opet otići i ispasti u trećem. Tek nakon takvih izazova čeka Vas uspješna karijera. Živi dokaz smo moj gore spomenuti kolega, koji danas daje intervjue, i ja, koja donosim priče uspješnih studenata za najbolji studentski portal na svijetu ;) ! Nas dvoje se slažemo da je važnije raditi na sebi baveći se nečim zanimljivim uz studiranje nego imati sve petice u indeksu (ne kažem to samo za slučaj da naše mame ovo čitaju!).Drage kolegice i kolege, predstavljam Vam Vedrana Babića, studenta 3. godine engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, koji se uz studiranje bavi sportskim novinarstvom. Naime, već četiri godine piše za portal sportnet.hr, a od ove godine je glavni urednik rubrike o tenisu.

O svojoj ljubavi prema sportu i putu koji ga je doveo u novinarstvo Vedran kaže: „Odmalena sam volio sport, posebno nogomet i košarku, koju sam trenirao pet godina. Kasnije nisam imao ambicije za ozbiljnijim uspjesima, ali htio sam ostati u sportu pa je sportsko novinarstvo bilo logičan korak. Uvijek sam komentirao s ukućanima i prijateljima razne utakmice pa sam pomislio kako bi bilo dobro da se negdje mogu i pismeno izraziti. Jednog dana mi je prijatelj poslao link sportnet-a, za koji sam tada prvi put čuo, s kojeg su tražili suradnike. Odlučio sam pokušati, poslao sam im mail i sve ostalo je povijest“. Napisao je nekoliko probnih članaka i vodstvo portala odlučilo mu je dati priliku, a novu je dobio već nakon nekoliko tjedana, kad je dva teksta napisao samo ih prevevši s engleskog na hrvatski. Vedran se, kako kaže, nakon „žutog kartona“ uozbiljio, ali i odlučio studirati upravo jezike: „Danas se bez diplome ne može gotovo ništa pa sam svakako htio studirati. Da sam imao mogućnosti i veću želju, otišao bih u Zagreb studirati novinarstvo. Međutim, i ovaj faks mi se činio pametnim izborom ako se želim kasnije baviti novinarstvom jer ću imati reference o znanju hrvatskog i engleskog jezika.“

Bilo bi lijepo kad bi svi ljudi uživali u svom poslu koliko i Vedran; zamislite samo gušta (cure, vi nemojte zamišljati!) – morate gledati utakmice, a još ste i plaćeni za to! Međutim, Vedran ističe da ovaj posao ne obavlja prvenstveno zbog novca (ipak se radi o honorarnim svotama koje nisu velike), već zbog stjecanja iskustva, koje će mu jednog dana sigurno pomoći pri zaposlenju. „Kad završim faks, imat ću već šest-sedam godina iskustva i korisna poznanstva, a to mi je dugoročno važnije nego novac koji dobijem. Plaću ionako odmah potrošim… bolje da kasnije imam lijepu plaću, kad dođu žena i djeca“, smije se Vedran, nadodajući da misli da se ni jednom drugom poslu ne bi mogao posvetiti s ovoliko ljubavi jer sport najviše voli i najbolje ga razumije. „Pisanje mi je ljubav, ali samo ako pišem o sportu. Iako već vidim napredak u izražavanju i stilu pisanja, svjestan sam da moram raditi na sebi te poboljšavati svoje vještine kako bih u budućnosti mogao napredovati u poslu. Nakon određenog truda i napora, možda me vidite i u nekoj televizijskoj sportskoj emisiji, zašto ne? Volio bih se okušati i u ulozi komentatora, no zasad sam zaista zadovoljan i pisanim novinarstvom.“

Vedran priznaje da mu „kampanjski“ stil učenja ne oduzima mnogo vremena za bavljenje drugim stvarima koje ga zanimaju, tako da se i novinarskom poslu može potpuno posvetiti. Ovih dana će se više posvetiti faksu, a nakon što položi ispite, vraća se u stari ritam: „Mislim da će me ljubav prema sportskom novinarstvu još dugo držati jer se osjećam kao da nisam svoj kad nekoliko dana ne pišem. Normalno, dođu mi faze zasićenja, posebno ljeti i u božićno vrijeme, no to traje samo nekoliko dana i onda se vratim na staro. Sumnjam da ću se ikad zasititi ovog posla u tolikoj mjeri da se više uopće ne bavim time.“

Svi kažu da se nogometaši i manekenke ljube, a što je sa sportskim novinarima? „Manekenke nisu moj đir… a od sportašica? Košarkašice su ogromne! Odbojkašice isto! Biram Anu Ivanović!“ Od novinara, pak, bira Gorana Milića, a od onih sportskih najdraži mu je pokojni Branko Mutić: “Od ostalih ne mogu ni za koga reći da mi je uzor jer vrlo malo njih u izvještavanju zadrži objektivnost, većina ih se ponaša navijački, što meni nije drago”. Što se tiče želja vezanih za budućnost, Vedran kaže: “Želio bih biti cijenjen kao dobar novinar,da me poštuju zbog toga kako obavljam svoj posao, a ne zbog toga s kojom sam manekenkom u vezi, hahaha… Najviše bih volio raditi posao kojeg volim i pristojno živjeti od njega!”

Vedrane, puno sreće i uspjeha u fakultetskim i sportskim obvezama želi ti ekipa S4S!