Prisjetimo se onih koje smo izgubili. Mislimo na one koji kroz to prolaze. Mislimo na one koji su pobijedili. Mislimo na one koji će pobijediti! Danas mislimo na vas i borimo se s vama!

Sreću ne primjećujemo onoliko koliko bismo trebali i često zaboravljamo na bitne stvari te se zamaramo situacijama koje su životne, ali ne i teške. Život nije težak! Život je jednostavan! Teška je borba za život! Ali mi to ne znamo i zato tvrdimo da nam je teško. I bolje da mislimo kako nam je teško iako nam je predivno, nego da se suočimo sa tom težinom koju bolest ima.

Lijep je dan. Sunčan. Osmijesi su na licima djece, roditelji idu na posao, studenti još spavaju ili od ranih sati uče, a bake i djedovi su po običaju na nogama od pet ujutro. Nalazimo se u krugu u kojem sve ide svojim tokom, naravno, uz svakidašnje probleme koji se ipak na kraju riješe. Živimo život, a da toga nismo ni svjesni. Nismo svjesni da živimo lijepi život i nismo ni svjesni kako bi zaista trebali uživati u njemu svaki dan. Ali nama je opet teško. Samo jadikujemo, kukamo, kalkuliramo, analiziramo. Uvjereni smo kako je baš nama najgore i rijetko kad izdvajamo lijepe trenutke. Nažalost, gubimo se u čari koju život pruža! Možda sada shvatite koliko morate biti zahvalni , te ako ništa što ste zamislili nemate, da barem zdravlje imate. Zdravlje je najvažnije! A to potcjenjujemo.

Znate kako je to kad dani prolaze i nekako je sve normalno, vrijeme ide, prolazi jedna, dvije, deset godina. U tim životnim fazama neke osobe koje su isto tako vodile normalan život, zadesi životni BUM! Samo im je rečeno da su bolesne ili da je netko njima blizak bolestan. I to, u većini slučajeva, slučajnim otkrićem, netko njima blizak ima rak. Proživljava se prvotni šok, jer mišljenje je većine kako je nemoguće da se takvo nešto dogodilo baš njihovoj obitelji. Pa ta osoba je toliko sretna bila do sada i sve je do sada bilo normalno. Nemoguće da se takvo nešto dogodilo baš u njihovoj obitelji. Što sada? Situacija je takva da, nažalost, u većini slučajeva, rak je otkriven u već „uznapredovaloj“ fazi. Život piše priču. Rak stvara veliki strah kod ljudi i uvijek je lakše zatvoriti oči pred problemom. Rak je jedan od najvećih. Bojimo se loših rezultata liječenja, jer smo se naslušali loših ishoda te bolesti i naprosto sama pomisao na „borbu protiv raka“, u većini ljudi stvara odboj i ignoriranje. Teško je to suočavanje! Većini oboljelih se i ne kaže da boluju baš od te bolesti, samo kako ta osoba ne bi posustala, pala pod utjecaj stresa, depresivnih stanja i na kraju odustala od borbe. A boriti se mora! Oboljela osoba mora otkriti u sebi borca za kojeg nije ni znala da postoji. Postoje slučajevi osoba koje se predaju i naprosto odustanu. Težak je susret s bolešću, a kamoli suočavanje s istom. Dosta ljudi već pri samom otkriću te bolesti prvo što radi – negira njezinu postojanost! „Ja ne mogu imati rak“, „Moj nalaz nije točan!“, „Umirem, nema nade za mene, jer ja imam rak!“, „Ma kakvo liječenje, nema lijeka, ništa mi ne može pomoći!“

Nakon prvotnog šoka slijedi faza anksioznosti, depresije, nesanice, tuge. Teško je ovakve situacije sročiti u rečenice. Zamislite to suočavanje, zamislite što se događa s tom osobom, kako se ona osjeća. Samo zamislite…

Teško je suočiti se oboljeloj osobi, ali i užim članovima obitelji. Biti čvrst kao potpora oboljelom je uistinu iznimno teška uloga. Ne ispustiti suzu u teškim situacijama kako bi pokazao karakter i potporu je teže od bilo kojeg fizičkog posla. Uspjeti ne pustiti suzu kada tvoj bližnji koji se razbolio plače i ne vidi više smisao u životu, riječima je neopisiv osjećaj. I rečenice potpore: „Ma, ‘ajde, bit će sve u redu! Da nisi ni pomislio na gluposti! Čuješ li me? Ti si dobro i bit ćeš dobro! Da mi nisi klonuo duhom!“

Uvijek razmišljamo na način kako su takve situacije nemoguće, svjesni smo njihove postojanosti, ali nikada ne stavljamo svoje okruženje u košaru s tom bolesti. I to je u redu. Treba razmišljati pozitivno i biti pozitivac općenito, jer vjerujem da pozitivnim stavom i pozitivnom energijom zaista smanjujemo rizik od oboljenja. Ali u to se nikako ne treba pouzdati sto posto. Moramo biti realni i shvatiti kako je u ovakvim situacijama liječnička pomoć ključna.

Nakon faze u kojoj je osoba prošla razna depresivna stanja, započinje prilagodba i suočavanje s rakom. Počinje borba! Osoba se polako informira, započinje s liječenjem i razmišlja što i kako. Traži smisao i izlaz iz situacije. One osobe kojima nije rečena istina o njihovom stanju, počinju sumnjati. Ali isto tako, znam, da se i one počinju boriti! Možda je ponekad bolje i ne znati što se točno događa, možda je bolje i ne izgovoriti tu riječ, ali bitno je potaknuti onda te iste osobe na borbu!

Tipovi raka su različiti. Faze raka su različite. Ljudi su različiti. Sudbine su različite. Nekima je rečeno kako im je preostalo svega par mjeseci života i to na kraju tako, nažalost, i bude.  Međutim, isto tako postoje osobe kojima je postavljena ista dijagnoza, ali one žive i dalje. Taj žar u očima ispunjen nadom u borcima je i više nego vidljiv. Počinju se okretati ljepšoj strani života i vjerujte da više cijene život od svih nas zajedno. Neki uspiju, sa već ustajalom fazom raka, živjeti mnogo godina, neki ga pobijede! Obitelj je najveća potpora u suočavanju. Ona je najoptimističnija i u takvim situacijama shvaćamo zašto obitelj volimo najviše na svijetu. Treba pozitivno razmišljati. Treba se okrenuti rehabilitaciji i potpori te uvažavati savjete liječnika-onkologa.

Moramo naglasiti i postojanje mnogih udruga za borbu protiv raka, klubove bolesnika. Oni zajedno prolaze kroz postojeći problem, međusobno se savjetuju, više su informirani i ne osjećaju se samima. I mi ne želimo da misle kako su sami. Mi smo uz njih. Vjerujemo u njihovo ozdravljenje!

Užurbani tempo života „provocira“ veliki rizik za oboljenje, a nažalost stručnjaci prognoziraju da će se većina smrtnih slučajeva uzrokovanih rakom najvećim dijelom usmjeriti na zemlje u razvoju, a i sama Hrvatska spada u tu kategoriju.
Obolijevaju dobri, loši, mladi, stari, stranci, domaći-bilo kome se to može dogoditi. Svake godine u svijetu se, govorimo o brojci preko 12.7 milijuna ljudi, dijagnosticira određeni tip raka. Umire ih, nažalost oko 7.6 milijuna Statistika oboljelih u našoj zemlji kaže da svake godine od raka oboli oko 21000 ljudi dok ih umire preko 13000.
I to se događa. To postoji. Ne smijemo zatvarati oči. Probudimo se i postanimo odgovornije osobe. Promijenimo loše životne navike i počnimo istinski uživati u životu.
Pokrenimo se, jer moramo misliti na sebe, na svoje bližnje i na one, koje smo zbog te opake bolesti izgubili. Tko će, ako nećemo mi, reći : STOP RAKU!

Iz tog razloga MI SE MORAMO odazivati na programe koji rano otkrivaju rak!
MI MORAMO ići na redovite preglede!
MI SE MORAMO zdravo hraniti!
MI MORAMO slušati savjete liječnika!
MI MORAMO SMANJITI RAZINU STRESA U ŽIVOTU!
MI MORAMO VOLJETI ŽIVOT!

Zdravlje ne smijemo više stavljati po strani! Jer naše zdravlje ovisi samo o nama.

I za kraj: Uključite se, dragi kolege studenti, i sudjelujte u humanitarnim akcijama za borbu protiv raka! Dajmo im podršku i neka znaju da nisu sami te da postoje ljudi koji im žele i voljni su pomoći! Iskažite svoju humanost!
Tko će ako nećeš BAŠ TI!