Bilo je dovoljno samo pogledati situaciju oko sebe da shvatim da nema boljeg trenutka da malo porazgovaramo o fenomenu nasilja koji je nažalost postao sastavnica našeg života. Na naslovnici dnevnih novina naslov „Žena ga prijavila za nasilje pa joj smrskao lice“, u obližnjem parku zlostavlja se dje?ak samo zato jer je niži od svojih vršnjaka, primjera je bezbroj. Zato sam odlu?io malo o svemu porazgovarati sa stru?njacima. Spremne na razgovor bile su: Mirjana Nazor, poznata hrvatska psihologinja, An?i Leburi?, pro?elnica katedre za sociologiju Filozofskog fakulteta u Splitu i Suzana Ritz, majka preminulog Luke Ritza kao neizravna žrtva nasilja.

Pa krenimo:

Gospo?o Nazor, zašto, po Vašem mišljenu, mladi u posljednje vrijeme sve više pribjegavaju nasilnim metodama i zašto je op?enito spušten prag tolerancije?

?ini  mi se da mladi ?esto ne znaju reagirati druk?ije nego nasilno kada žele do?i do nekog cilja, ostvariti neka svoja prava ili nešto sli?no. Naime,  djecu nitko ili gotovo nitko ne u?i nenasilnim metodama komunikacije.  Odrasli su modeli ?ija  ponašanja mladi promatraju i svjesno ili nesvjesno imitiraju, a to ponašanje je vrlo ?esto nasilno. Problem je što takvo nasilno ponašanje ne prate  adekvatne sankcije. Time se šalje poruka da nasilno ponašanje i nije nešto loše.

Uz to, neki mladi sigurno imaju iskustvo da nenasilnim, civiliziranim na?inom nisu došli do željenog cilja, ali nasiljem nažalost jesu.  Dakle i vlastito iskustvo ?esto govori da se nasilje isplati tj. da se njime postižu željeni ciljevi.

Svi smo svjedoci da ?e mladi puno brže postati vijest u novinama ili na televiziji ako su šakama ili noževima istjerivali pravdu, nego ako su postigli izvrsne rezultate u  sportu,  glazbi, u?enju…

Dugo vremena smo tolerirali nasilne ispade opravdavaju?i to ratom, pa op?om napetoš?u i neizvjesnoš?u, nesigurnoš?u življenja…. Sve je to djelomi?no to?no, ali temeljni je problem da je toleriranje nasilja  linija manjeg otpora. Okretanje glave od problema koji bi trebalo temeljito i sveobuhvatno rješavati, ali nikako samo represijom.

Tko su potencijalni odgovorni „krivci“ za ovakvo ponašanje mladih, gospo?o Nazor?

Krivci smo svi mi odrasli u svim našim razli?itim ulogama – kao roditelji, odgojitelji u vrti?u, u?itelji, vjerou?itelji, treneri, javne osobe… Nitko nije nevin kada govorimo o odgoju, a pitanje nasilnog ponašanja je upravo pitanje adekvatnog na?ina odgoja. Dakle, kao što sam rekla s jedne strane smo mi odrasli vrlo ?esto loši uzori, a s druge ne reagiraju?i na pristojne na?ine kojima mladi pokušavaju komunicirati poti?emo ih zapravo na nasilno reagiranje.

Mnogo puta sam izjavljivala da je nemoralno kada se mi odrasli zgražamo i ?udimo nad ponašanjem mlade generacije kao da je takvo ponašanje nešto neshvatljivo. Me?utim, na djelu su posljedice poznatog pravila: „Što smo sijali to žanjemo.“  Ako sijemo „brokve“ ne možemo o?ekivati da nikne cvije?e.

Gospo?o Leburi?, smatrate li da postoje?e organizacije i ustanove (UNICEF, Savjet mladih grada Splita, policija…) ispravno postupaju u pokušaju prevencije nasilja?Je li još uvijek aktualna fraza „to je izvan naših mogu?nosti“ i „mi se ne bavimo time“? Mislite li da je nedovoljna angažiranost pojedinaca dovela i do oglušivanja odgovornih institucija?

Svakako bi navedeni mogli biti prisutniji i u tom smislu efikasniji u svakodnevnim životima mladih, pogotovo u medijima i to naro?ito u novim medijima, više negoli u onim klasi?nim (na radiju, TV i dr.). Da nam je prevencija efikasna, ne bi bilo toliko nasilja, zar ne? Uostalom, zamislite koliko ima tih nasilni?kih elemenata, koji se uop?e ne registriraju, pa prema tome, niti se onda mogu javno otkrivati, niti osuditi, niti sankcionirati. To su oni pogubni slu?ajevi obiteljskoga nasilja, ne samo prema i me?u mladima, ve? i prema ženama, a o verbalnom nasilju i sli?nima (navodno „blažim“ oblicima), da ne govorim – od njih nisu imune niti najobrazovanije sredine i pojedinci.

Tretira li se ispravno odgovornost mladih, konkretno u primjeru nasilja na nogometnim utakmicama?

Sigurno NE ??!! No, kako tretirati odgovornost mladih, sankcijama ili nekim drugim društvenim mjerama, ako živimo u nerazvijenoj i nezreloj pravnoj i socijalnoj državi koja se ne uspijeva efikasno ponašati prema svim ostalim ekscesnim situacijama i brojnim socijalno-patološkim pojavama op?enito. Dovoljan i tragi?an primjer naše društvene nesposobnosti da razvijamo demokratsko, pošteno i zdravo društvo znanja, sre?e i prosperiteta, nesumnjivo su slu?ajevi korupcije primje?eni u posljednjem desetlje?u i prije. No, kako smo ih razrješavali i jesmo li ih uop?e spremni (još uvijek) razriješiti – pokazat ?e dogledna budu?nost ?! Nadajmo se da ?e anti-korupcijski trendovi u društvenom ponašanju gra?ana i gra?anki Hrvatske biti „normalnija“ i uobi?ajena karika me?uljudskih veza, odnosa, suradnje i poslovanja.

Gospo?a Suzana Ritz bila je kratka i sažela je svoju izjavu koju vam prenosimo:


„Život nakon takvog doga?aja više i ne?e biti isti jer više nikada nemožemo biti istinski sretni. O osje?ajima je teško govoriti jer su neopisivi. Ljudi kažu da vrijeme lije?i, ali to je za mena velika laž jer nama Luka iz dana u dan sve više nedostaje. Smatram da državne institucije nisu ništa konkretno u?inile jer za obilno riješavanje problema nema politi?ke volje. Nasilje se može preventirati kroz razne sadržaje krenuvši od rane vrti?ke dobi, kroz razne kreativne radionice i druženja, obra?ivanje tema koje su interesantne mladima, dati mladima vrijeme i mjesto da progovaraju o svojim problemima, dati mladima do znanja da su baš oni ti koji mogu mjenjati i utjecati na svoju okolinu.“

Gospo?o Leburi?, znamo da je nužna sinergija podosta faktora ovoga društva za znatniji pomak na temu nasilja kod mladih. Kako gledate na aktivizam mladih u prevenciji i senzibiliziranju nasilja kroz tribine, okrugle stolove, edukaciju i koncerte? Mislite li da smo na dobrom putu?

Ja sam optimistica. Svakako smo na dobrom putu! Poprili?no gra?ana i gra?anki itekako zna i može djelovati na tim poljima. Imamo brojne akcijske planove, nacionalne strategije (za mlade i dr.), trude se mnogi u nevladinom sektoru da uz pomo? angažmana ne pretjerano brojnih aktivista, ali ipak odre?enoga broja volontera pokre?u akcije, šire entuzijazam, dobru volju i plemenitosti razli?ite vrste. Toga ?e biti još i više, uvjerena sam. Uostalom, i nevladine udruge još uvijek se mu?e s vlastitim utemeljenjima, formalnim i neformalnim, u?e se kako baratati financijama, pa i tu još imaju puno posla i potreba za edukacijom. Kako se budemo razvijali, bogatili, dokidali društvene nejednakosti razli?ite vrste i opsega, vjerojatno ?e i naši mladi uspješnije oponašati me?uljudsku toleranciju, humana ponašanja i prema ljudima i prema životinjama, te u svojim obiteljima tako ste?ene pretpostavke zdušno i osviješteno prenositi i na sve one koji ih okružuju, a nisu imali prilike ?uti, vidjeti ili pro?itati – što, kako i zašto treba biti plemenit, vrijedan, osjetljiv na tu?u bol i potrebe, zainteresiran za svijet oko sebe, pun znanja i motivacije za promjene, osobne, kolektivne i u kona?nici – društvene !!

Zahvaljujemo se goš?ama što se beskompromisno odazvale razgovoru te vjerujemo da ?emo barem za po?etak, ovim tekstom, pozitivno djelovati na javnost i trgniti one uspavane da se probude i promi?u ozra?je mira, tolerancije i ljubavi. Pozdravljamo Vas uz citat Margaret Mead:

“Nikada nemojte sumnjati u ?injenicu da mala skupina promišljenih i zabrinutih gra?ana može promijeniti svijet. Uistinu, dosad su ga jedino oni i mijenjali.”