Ja sam valjda najneorganiziranija osoba na svijetu! Gubim stvari, zaboravljam stvari, počela sam kasniti uvijek i svugdje. Ali, s tim još nekako mogu živjeti. Ono što najviše ubija u pojam je činjenica da, koliko god se trudila, sve ostavljam za zadnji trenutak. Ponekad i za kasnije. Pogotovo kada su u pitanju teški ili dosadni zadaci.

I uvijek sam puna opravdanja: Danas ne mogu, nisam se naspavala. Nemam inspiracije. Imam još vremena, ne žuri mi se. A vrijeme me uvijek prevari. I na kraju uvijek žurim! Ironično, gotovo uvijek (a sad se valjda neću ureći), uspijevam sve obaviti. To valjda ima veze s onom starom: Bog čuva budale!

Ipak, svjesna sam da u takvim slučajevima, moja rješenja nisu baš “na visini” i da bi sigurno sve ispalo bolje da sam započela na vrijeme. Samo dan ranije. Ma samo koji sat ranije. Ali, ne ide. Evo i sada bih trebala sjediti za knjigom i učiti. A što ja radim? Sjedim na računalu i “surfam” (čitaj: na fejsu san i gledam slike koje me ne zanimaju osobe koju jedva poznajem).

Čula sam mnoge ljude da se žale na isti problem. I zanimljivo, svi se, kao pripadnici nekakve sekte, tješimo istim, totalno glupim (gore navedenim) rečenicama. A omiljena nam je ona da su svi genijalci neuredni i neorganizirani. Da, baš! Nemojte me krivo shvatiti, ne želim poreći ovu, toliko puta izgovorenu mantru – to bi značilo da sumnjam i u vlastitu inteligenciju. Sačuvaj me Bože, ja znam da u meni čuči genije, ali mi se isto tako čini da neće izaći na vidjelo dok se ja ne trgnem. Dok ne počnem obavljati stvari na vrijeme. Jadni genijalac se zagubio pod hrpetinom misli i stresa zbog mog “života u posljednji trenutak”. Treba mu malo organizacije – putokaz da ugleda svjetlo dana. OK, možda pretjerujem nazivajući sebe (i ostale pripadnike sekte “u posljednji trenutak”) genijalcima. Ali, želim reći da bi rezultati sigurno bili bolji, ako bismo malo promijenili svoje radne navike.

Neću tražiti uzrok ovoga problema (iako ja osobno krivim gene), a što se tiče rješenja, teoretski je jako jednostavno – samo mi treba dobar plan. Praksa je, nažalost, nešto sporija. No, prvi korak sam napravila – i to javno – priznala sam da imam problem. Sljedeći korak: hvatam se u koštac sa onom hrpom knjiga i skripti koje me vrebaju sa radnoga stola. I kupit ću si rokovnik. Neki lijepi, ženski. Sa podjelom sati. I sve ću isplanirati. I obaviti na vrijeme.

Počinjem čim popijem kavu!