Živote, težak li si! Ormar mi je pun, a nemam što obući. Novčanik jedva zatvaram, a nigdje novca. Gladna sam, a za ručak crni kupus. Stiže ljeto, a kilogrami ne odlaze. Moram pisati seminar, a ja na fejsu. Kolokvij za tjedan dana, a meni se baš ne da učiti. Autobus mi je, naravno, opet pobjegao. Morat ću šetati deset minuta… Živote, težak li si!

Svakodnevno imamo priliku slušati i upotrebljavati ovakve i slične jadikovke, plačući nad lošom sudbinom koja nas je snašla. Kad bi barem ovakve stvari bile najveći problemi s kojima se možemo susresti! Nažalost, često smo u prilici svjedočiti tužnim životnim prizorima zbog kojih se vrlo brzo odlučimo prestati žaliti na svoje “probleme”, koliko god nam se u tom trenu činili nesavladivima.

Drage kolegice i kolege, želim Vas upoznati, barem ovim putem, s Ivanom Bogdanovićem, studentom 2. godine povijesti i filozofije. Susrela sam ga prije nekoliko dana dok se vraćao s Klerikata (studentima Filozofskog fakulteta dobro će biti poznato o čemu pričam; tamo im se, naime, održavaju brojna predavanja, a put koji vodi do tamo je…u svakom slučaju, možete dobro upoznati svoje kolege pješačeći s njima do Klerikata i natrag, do glavne ceste). Odlučila sam ga zaustaviti i pitati bi li čitateljima našeg portala želio iznijeti svoju priču. Ne, nisam trebala imati predosjećaj da bi mogao ispričati nešto zanimljivo; bijeli štap u njegovoj desnoj ruci dovoljno je govorio sam za sebe. Ivan je od rođenja gotovo potpuno slijep; njegov vid procjenjuje se na 0.5 posto, zbog čega je od malih nogu išao na liječenja u Italiju, Njemačku i Rusiju. Međutim, taj hendikep nije ga spriječio da uspješno završi osnovnu školu te opću gimnaziju u Omišu, a nakon toga upiše i željeni fakultet.

Jedno vrijeme želio sam studirati sociologiju te nakon faksa otvoriti savjetovalište za slijepe. Međutim, odustao sam od te ideje jer mislim da bi mi sa sociologijom, koja je u Splitu jednopredmetan studij, bilo teško naći posao koji bi mi bio izvor prihoda. Tijekom školovanja sam osam puta sudjelovao u državnim natjecanjima iz geografije pa sam razmišljao o studiranju tog predmeta, ali nisam želio studirati van Splita, tako da je i ta ideja odbačena. Na kraju je izbor pao na povijest i filozofiju. Ne bojim se da neću moći naći posao; mislim da je povijest tražena, a filozofija proširuje vokabular, tako da bih se mogao baviti i novinarstvom ili nečim sličnim”, priča mi Ivan, usput dodajući da je položio ECDL - najvažniju računalnu europsku diplomu! Što se tiče učenja, opširnu literaturu (“od Vardara pa do Triglava“) mora skenirati, a nakon toga mu posebni program s laptopa čita sve što piše na ekranu. “Prisutan sam na 90 posto predavanja, tijekom kojih radim svoje bilješke na laptopu. Kad dođem kući, provjerim ih i ispravim greške. Nije mi sve to teško. Doduše, bude malo naporno skenirati knjige. Nije baš ugodno ni kad ti neki glas tri sata govori kraj glave. Srećom, mogu birati između muškog i ženskog glasa”, kroz smijeh mi govori Ivan. Kako kaže, velika je razlika između splitskih i gostujućih-zagrebačkih profesora; ne u kvaliteti, već u tome što “profesorima iz Zagreba ne moraš ništa objašnjavati”; odmah su mu pripremili ispite za polaganje preko laptopa, dok je u Splitu sve to još u povojima. Iako je imao ponudu za smještaj u slučaju studiranja u Zagrebu, htio je ostati u Splitu kako bi pokušao “pokrenuti stvari“. Tako su se i profesori morali prilagođavati njegovim potrebama: “Ispite mogu polagati na tri načina: usmeno, preko laptopa (tj. da mi se ispit snimi na usb disk) te direktno preko laptopa, tj. da ja pišem ispit, a profesor direktno s laptopa pročita moje odgovore.”

U Splitu se nije susretao sa slijepim studentima, no održava kontakte s nekima iz Rijeke i Zagreba, s kojima razmjenjuje literaturu i iskustva. Iako mu je faks prioritet, Ivan se bavi i drugim stvarima; zajedno s Bernardom Brunović, slabovidnom Hrvaticom koja je osvojila drugo mjesto na švicarskom natjecanju za pjesmu Eurovizije, priprema knjigu u kojoj će iznijeti komparaciju švicarskog i hrvatskog društva u odnosu prema slijepima.

Slijepim osobama najčešće su osjetila sluha i njuha iznimno razvijena, no Ivan se ne uklapa u te okvire: “Sluh mi je izvrstan, ali nemam razvijeno osjetilo njuha. Kad smo bili na maturalcu u Veneciji, svi su se žalili na neugodne mirise, a ja… bilo mi je ravno kao Slavonija!”

Ivan nastoji, u skladu s mogućnostima, omogućiti poboljšanje životnih uvjeta slijepcima u Splitu. Zahvaljujući, između ostalog, i njegovim nastojanjima, sve je više zvučnih semafora na splitskim ulicama, no, kako kaže, nikad ih neće biti dovoljno. Sudjelovao je i u mnogim televizijskim emisijama, a u jednoj se čak “zakačio” s ljudima koji tiskaju knjige za slijepe učenike i iz toga izvlače veliku novčanu korist (“Tehnologija za slijepe je biznis“). Bez pomoći mnogih sponzora i ljudi dobrog srca, od javnih osoba do susjeda, školovanje bi mu bilo gotovo onemogućeno.

Najgore je pitati se: Zašto ja? Ako se to pitaš, znači da nemaš povjerenja u sebe. Radije se pitaj kako ćeš kroz to proći. Ne želim očajavati. Ni moja obitelj nije imala vremena očajavati jer su me odmah morali voditi na liječenja. Neke prognoze bile su grozne - da neću moći ni govoriti ni hodati! Ne smijem se predati, tko zna što me sve čeka. Da se nešto dogodi mojim roditeljima, morao bih preuzeti brigu nad mlađim bratom i sestrom. Kad bih ovisio o tuđoj pomoći, ne bih ni osnovnu školu završio, a kamoli studirao. Ponekad imam krize, ali onda se sjetim da postoje oni kojima je teže nego meni, oni koji nikad nisu osjetili toplinu doma ili im je ta toplina oskvrnjena na različite načine.”

Ivan je prepun planova, a tko ga god upozna, ne može ne biti uvjeren da će ih i ostvariti: “Želio bih doktorirati, a nadam se i otvaranju obiteljskog muzeja u staroj kući na selu. Ipak, nema žurbe. Još godina do “bakalara” pa dvije diplomskog studija…pa ćemo vidjeti. Ako mi se nakon diplomiranja pruži prilika za posao s dobrom plaćom, možda se odmah zaposlim.”

Za kraj, Ivan ima poruku za sve: “Najvažnije je biti bez predrasuda. Moj je moto: Svaki nedostatak pretvori u vlastiti dobitak! Ako imaš manjak intelektualnih sposobnosti, potrudi se završiti neki zanat kako bi mogao zarađivati za život. Ako imaš neki hendikep, iskoristi svoje znanje da pomogneš drugima s istim problemom. Studentima invalidima poručio bih da budu društveni, komunikativni i uporni, ali i fer; ne budite gotovani, već se ravnopravno s ostalim kolegama hrvajte sa studentskim gradivom!”

P.S. Ivane, mislim da sad, bez straha da ćeš se ljutiti, mogu priznati da sam ti, dok smo se dogovarali za intervju, skoro poslala rečenicu “Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti”. Vidiš ti mnogo bolje od mnogih nas! Hrabro naprijed!