Bilo je to, lagat ću vas, ima barenko po godine, brat mi je triba poć živit u Zagreb. Tija me kurbin sin špedit, svršit gore nike velike skule i učinit čovika i inžinjera od sebe. Tija je mulac zaminit Merjan za Sljeme, tija se poć vozit nekin gospodskin tramvajen i škartat onu lipu sedamnajsku. Mislia je, tovar, ispijat kavu na Cvjetnom umisto guštat u suncu i vonju rive. Da mi je još reka da će ‘Ajduka zaminit za Dinamo odreka bi ga se, bi tako mi Svetog Duje…
Zagreb van je neki puno daleki grad, kako čujen jema se ča i za vidit, lipi parkovi, lipe šetnice, moš vidit nasmijanu dicu, ukočenu gospodu i svi plaćaju tikete za tramvaj. Pari mi se ka raj, nije ni čudo ča današnja mularija biži gori. Natiralo me to da stanen na balun pa se zapitan bi li i ja jedan dan moga dignit sidro. Na ovu malu gajetu ukrcat sićanja i uspomene, odrišit konope i uprit jidra ka sjevernoj ariji. Bi li moga učinit đitu iz ovega grada i poslidnji put pogledat na Matejušku i rivu? Bi kurac!
Duraš mi grade dugo, u foje ti piše više od ijadu i sedansto godin. Prominili su se i kralji i cari, države i gradonačelnici, ma se još nedaš. Izdura si puste rate, demonštracjune i nevoje. Priko tvoje kamene fudre učinilo je korake puno velikog svita, ma i puno štraca i lupeži. Nisi spustija gaće i diga bilu bandiru vengo si in svima peta roge.
Uvatia si me na svoju baketinu prije 24 godin i stavija u najlipju ćibu na svitu, a ja san ti od prvega dana kad san otvorija oči zapiva iz dišpeta, da me se čuje kroz svaku kalu i pjacetu. Smanta si me vonjon čempresa sa Sustipana, zvukon garburi. Zavrtia si mi glavon ka mulac nikoj fureštici. Volin ovu tvoju nesavršenost, volin ča grintaš, ča ne činiš kuco. Volin tvoje bonace i beštimje, volin bacit đir do tvoje prve vidilice sa koje puca pogled ča me miri sa ovin sviton. Volin gledat tvoje ferale u litnju večer, one ča činu ka da je ijadu zvizdi kalalo sa neba drito u tvoj porat.
Nemoj se sad najidit i bit štufan kad ti napišen da mi se čini da se minjaš. Smij dice u tvojin kalama zaminija je vonj fureštih pinezi i neka čudna mužika zunzi iz tvojih dvora. More bit da činiš mot da te nije briga, ali ja znan da nije tako. Dišperan si mi, lipi moj. Zatvorija si škure i spustija koltrine, ima bit da se ni tebi ne sviđa ono ča vidiš, ma te ne krivin. Jer kad se švere poklope na tvojoj uri, ja ti poželin samo jedno – da budeš ono ča si bija i da nikad ne greš kontra sebe.
Minjaš se, ma si i mene prominija – pinelima si mi opitura ditinjstvo u najlipje kolure ovega svita. Učinija si od mene čovika i linog študenta ekonomike. Učinija si da zavolin balun i mužiku, i iz svake ove moje riči ča ti pišen ti progovaraš. Ja te dišen, grade moj. Bokun tebe je u meni, i zato mi te teško puštit.
Ogluvin na te štorije da bi negdi drugo bilo boje, da triba trkat za pinezima i uteć prvon feraton ka niki pizdun. Ne bi bilo boje, jer ako miriš sriću po debljini takujina onda ti ne znas ča znači bit sritan. Ja neću poć nigdi, meni je ovod lipo, ali život je kurbast, ko zna di te vitar more bacit. Na koncu vrimena, lipi moj, ja i da oden iz tebe, ti iz mene neš nikad.
E, da, nisan van reka, oni moj nije partija za Zagreb, vengo se odlučija poć u Amerike, al ću van o ton pripovidat niki drugi put.