Različitosti bi nas trebale spajati

Za većinu ljudi (čitatelju, ne kažem da ti spadaš u tu kategoriju) tuđa kultura predstavlja kamen spoticanja, a ne priliku da nauče nešto novo, prošire svoje vidike, oplemene život. Očito je da u novoj kulturi vide prijetnju utvrđenim vrijednostima i pravilima. To je, po meni, žalosno! Kada ćemo se prestati ponašati primitivno? Kada ćemo odlučiti napokon raširiti ruke i prigrliti svijet, sa svim svojim manama, nesavršenostima i razlikama? Zašto mu ne pružiti priliku da nas iznenadi? Zašto ne izići iz oklopa i otvoriti se prema različitostima koje ne moraju nužno biti loše? Toliko pitanja mi se roji glavom, a ni na jedno trenutno ne mogu dati zadovoljavajući odgovor.

Svijet se temelji na razlikama i što prije to prihvatimo biti će nam lakše. Nećemo odbacivati tuđe, a svoje proglašavati svetim. Svaka čast ljudima koji smatraju utjecaj nove kulture pozitivnim razvojem koji obogaćuje postojeću kulturu! Mora li nešto što je po sebi različito biti u konačnici svedeno na jedno i mora li bogatstvo razlika biti žrtvovano za račun jednog egocentričnog sustava vrijednosti? Moj odgovor je: NE! Ja se vodim za citatom: „Nova mora moći ćeš otkriti tek kada stekneš dovoljno hrabrosti da iz vida izgubiš obalu!“ I to je, u principu, istina, jer takav je put u svijet različitosti put među ljude drugih kultura, put koji čovjeka gura naprijed. Žalosno je što ni razvoj tehnologije ni nova znanja nisu dovoljna da ljudi prebrode predrasude prema različitostima drugih kultura. Ovo je očito postalo vrijeme velikih ljudi, ali malih karaktera, te površnih odnosa. Za većinu ljudi pozicija u kojoj se oni nalaze predstavlja „mjeru svih stvari“, prema njima se određuje ono što je normalno, ispravno, uobičajeno.

Da, priznajem, svojedobno sam i ja pripadala toj skupini ljudi, al sam shvatila da je to jednostavno pogrešan stav! Svi smo mi u stanovitom smislu jednaki, svi ljudi na svijetu se jednako smiju, također igraju nogomet, pričaju (drugim jezikom ,naravno, ali ipak pričaju!), te se bave mnogim drugim aktivnostima koje su i nama poznate. Iako su različiti, to ne znači da su manje vrijedni! Na svijet oko sebe nikako ne smijemo gledati s prijezirom i podcjenjivanjem. Vrata svijeta su uvijek otvorena za svakoga tko dolazi kao prijatelj. Različiti ljudi i kulture trebale bi nas inspirirati i tjerati naprijed, a ne stvarati u nama otpor i osudu. Želim vjerovati da možemo djelovati svi skupa, kao cjelina, ali naravno, pod uvjetom da prihvatimo jedni druge i ne dopustimo da nas slome neke barijere. Jedino ako se svi udružimo možemo učiniti ovaj svijet puno ljepšim i ugodnijim mjestom.

Ovaj članak bih završila pitanjem… Ne, ne, ne očekujem da mi odgovorite, samo da u sebi dobro promislite: moraju li nas različite kulture i životni stilovi zaista razdvajati? Ili, ako im pružimo priliku mogu biti segmenti koji će tvoriti cjelinu? Pa, na kraju krajeva, svi smo ljudska bića, a osmijeh je „jezik“ koji svaka osoba na svijetu najbolje razumije!