Dok većina djevojčica sanjari kako će jednog dana biti pjevačke i filmske zvijezde, ja sam imala mnogo jednostavniju želju – htjela sam biti dječak. To je željela i moja baka, koja je iz neutvrđenih razloga plakala na dan kad sam došla na svijet – njeno treće unuče, a treća unukA. Odmalena sam osjećala da svi misle da bi mnogo toga bilo drukčije da sam uspjela biti suprotnog spola. Ja nisam gubila nadu i u snovima sam ciljala visoko; kad postanem dječak, trenirat ću nogomet i jednog dana istrčati pred prepuni Poljud, a mnoštvo će mi pljeskati i skandirati; to je zasigurno nevjerojatan osjećaj! Međutim, godine prolaze, ja sam još uvijek žensko, ali barem je moja baka dobila i mušku unučad. Eto, kad već nisam uspjela baciti u trans cijeli Poljud, donosim priču djevojaka koje su to uspjele.

Članice Plesnog kluba Noa, poznatije kao Spalatine, zadnjih godina penju se na pobjednička postolja diljem Europe i svijeta, a dok nisu zauzete primanjem medalja i pehara, vrijeme im je ispunjeno izvršavanjem školskih, fakultetskih i poslovnih obveza te gotovo svakodnevnim treninzima. Nedavno su se vratile iz Amerike, gdje su na Svjetskom prvenstvu postigle iznimne rezultate, zbog čega su u zadnje vrijeme davale izjave brojnim televizijskim i novinskim kućama. Međutim, ekskluzivno za naš portal pala je duuuga kavica, tijekom koje su tri članice Kluba – Petra Tomić, Nina Mijatović i Maja Jelić – govorile o američkoj avanturi, atmosferi u klubu, brojnim natjecanjima iza njih, ali i samim počecima svojih plesačkih karijera.

Petra, učenica splitske V. gimnazije Vladimir Nazor, počela je plesati s nepune četiri godine, a od 1998. godine je članica Noe: Nije jednostavno trenirati svaki dan. Ponekad zaista bude naporno nakon cjelodnevnog učenja i škole navečer otići na dvosatni trening, ali mora se i, što je najvažnije, na kraju se isplati. Nina, koja pleše već trinaest godina, najprije je trenirala jazz balet, dok je Maja svoje devetogodišnje bavljenje plesom započela hip-hop stilom; obje danas u seniorskoj postavi Noe plešu freestyle dance, kojeg je u Splitu pokrenula predsjednica Plesnog kluba Noa, Slavica Donkov. Kako djevojke kažu, krenule su ni od čega i sve su naučile gledajući snimke preko You Tube-a. Jedne godine došle su na ideju da pozovu američke instruktore u Split kako bi naučile ponešto od stručnjaka; otada se svake godine održava FCC kamp u kojem pet dana traju cjelodnevni treninzi tijekom kojih desetak američkih instruktora podučava Spalatine novim elementima i koreografijama. Iako dobna razlika među nekim članicama prelazi petnaest godina, djevojke se međusobno izvrsno slažu. Svaki dan se viđamo i zaista smo se zbližile. Družimo se i izvan treninga, idemo na kave, izlazimo zajedno. Padne i koja svađica, ali što bismo bez njih! – pojašnjava Maja, dodajući kako su često pozivane da nastupaju na košarkaškim i rukometnim utakmicama diljem Hrvatske. Nekoć su plesale i na Hajdukovim utakmicama, a sad su taj dio prepustile mlađim članicama kluba. Jedna od najljepših uspomena nam je poljudska utakmica između Hrvatske i Brazila; bio je zaista nevjerojatan osjećaj plesati pred tolikom publikom – prisjeća se Nina. Svi nas pitaju družimo li se sa sportašima. Mi ne znamo ni tko igra npr. u Hajduka; samo dođemo tamo i obavimo svoj dio posla, a njih vidimo samo u prolazu – objašnjava Petra, a Nina dodaje: Iako nas svi gledaju i žele, hahaha…

Osim što na državnim natjecanjima uvijek pometu konkurenciju, od njihovih nastupa strahuju konkurentice diljem kugle zemaljske. U Berlinu su 2007. osvojile prvo mjesto te tako po prvi put dobile priliku natjecati se na svjetskom prvenstvu: u SAD-u su 2008. osvojile drugo mjesto. Na Europskom prvenstvu 2009., održanom u Parizu, bile su prve. Nakon toga opet su trebale ići na svjetsko natjecanje u Ameriku, no to im je bilo onemogućeno zbog erupcije islandskog vulkana. Još jednom je uslijedilo putovanje u Pariz, ovog puta zajedno s kadetima i juniorima; oborile su Europu u svim kategorijama i tako se još jednom kvalificirale za svjetsko prvenstvo u SAD-u. Prva tri dana bile smo u Miamiu, neovisno o natjecanju, jer smo ipak htjele više toga vidjeti i doživjeti kad smo već tamo. Uživale smo od jutra do mraka – kupanje, shopping i razgledavanje – jako lijepo iskustvo. Nakon toga smo šest dana provele u Orlandu, u Disneylandu, gdje se održavalo natjecanje. Ustajale smo u pet kako bismo se do osam, kad su počinjala natjecanja, obukle, našminkale i zagrijale za nastupe koji su trajali do podne, a popodne smo imale slobodno vrijeme, korišteno za šetnju, odmaranje i treninge. Družile smo se s ostalim natjecateljima, zabavljale se s njima i izmjenjivale darove; konkurentski duh uopće se nije osjećao - kazuje Petra. U prvom dijelu natjecanja nastupale su reprezentacije i tu smo osvojile četvrto mjesto, uz bok svjetskim silama – prva tri mjesta osvojili su SAD, Japan i Meksiko. U double dance-u smo postale svjetske prvakinje - Petra Tomić i Ana Kuić osvojile su prvo mjesto. Drugi dio natjecanja bio je klupski, iz svake zemlje natjecalo se više klubova, s tim da smo jedino mi predstavljale Hrvatsku. Tu smo osvojile sedmo mjesto, opet uz bok najvećima – prva dva mjesta osvojio je SAD, druga dva Japan, a treća dva Meksiko. Tu smo dokazale da smo stvarno najbolje u Europi. U klupskom kupu osvojile smo treće mjesto; prvi je bio Japan, drugi Meksiko, treći mi, a SAD četvrti! - pojašnjava Nina i dodaje: Najveći doživljaj je bio kad je, nakon Petrine i Anine pobjede, zasvirala naša himna. Bio je savršen doživljaj vidjeti ih na tronu! Svi su se digli na noge, plakale smo od sreće! Kad su se vratile s trona, proslavile smo gusjenicom!

Nažalost, s natjecanja nose i neke ružne uspomene: dvije minute prije natjecanja ozlijedila se Gorana Vučković, tako da je cijelu točku otplesala u suzama. Kako Petra kaže, mnogi nisu svjesni da i ovaj sport sa sobom nosi mnogo odricanja i ozljeda: Važno je naglasiti da se naši treninzi i natjecateljski plesovi itekako razlikuju od onog što publika vidi tijekom poluvremena nogometnih utakmica. Svi misle da samo skakućemo – dođite na naše treninge i uvjerite se da nije tako! Žalosno je što od svakodnevnih višesatnih treninga kod nas nema kruha. U Americi navijačice dobivaju stipendije i plaće, a kod nas je sasvim drukčija priča. Petrino mišljenje dijeli i Maja: Neki sportovi su precijenjeni i daje im se previše novca, iako ništa nisu osvojili izvan Hrvatske, dok se za male sportove koji osvajaju vrhunska mjesta na svjetskim prvenstvima uopće ne mari; to je jako tužno. Sve odlaske na natjecanja financiramo same, uz malu pomoć od Grada Splita. Koristimo i ovu priliku kako bismo pozvale sve koji su voljni pomoći da uplate koju kunu na naš račun. Isto tako, koji očenaš da freestyle dance postane olimpijski sport neće biti naodmet; tome se sve nadamo.

Za sam kraj, poruka svima od Nine: Svi studenti koji žele malo odmoriti glave od dosadne knjige neka dođu na rekreaciju u Plesni klub Noa! Upisi su u 9. mjesecu, a posebno apeliramo na muški dio populacije koji može držati djevojku u zraku na jednoj ruci! Ne možemo mi jadne sve same! I ne bojte se, nećete biti gay ako dođete, bit ćete muškarčine! Maja dodaje: Mi ćemo napraviti muškarce od vas! Petra, pak, pozdravlja ostale kolegice iz Spalatina: Anu Kuić, Goranu Vučković, Teu Vrgoč, Anu Kliškinjić, Karlu Taraš, Anu Bonković, Danijelu Licitar i trenericu Ivanu Šaškor.

Cure, cijela ekipa S4S želi vam još puno uspjeha!