S FAKSA NA KAUČ, S KAUČA PO SVIJETU: Brazil – prvi dio

Bia je to jedan miran dan di san uživa u produženom godišnjem prije selidbe u Švicarsku i na miru pia kavu u PnP-a. Sva srića da dok čitaš vijesti o Hajduku, tu i tamo moraš razbistrit misli pa sam iz navike iša provjerit da nije iskočila koja posebno jeftina karta za narednih misec – dva. Iz mog iskustva takve češće iskaču za Aziju, ali ovi put me dočekalo lipo iznenađenje – povratna karta iz Milana za Rio de Janeiro za 2000kn. Naravno, u takvoj situaciji nije bilo puno vremena za razmišljanje pa su brzom organizacijom do večeri karte bile kupljene. Nažalost ne dovoljno brzom, jer do večeri je to već poraslo za par stotina kuna, ali i dalje sasvim lipa cijena. Malo muke i noćne vožnje do Milana nije problem kad znaš koja je konačna destinacija.

brazil1

Odma san se bacia na pronalaženje Couchsurfinga te vrlo brzo naša smještaj u Iraji – kvartu na sjeveru Ria. Srića pa san u Brazilu već ima baš hrpu poznatih ljudi. Ana Paula koja je Dunju i mene već ugostila u Sevilli se u međuvremenu vratila u Brasiliju i odma ponudila ugostit nas, dok je Raquel, cura mog cimera Roberta iz Barcelone bila u Belo Horizonteu. Kad san pita Raquel šta misli o tom kvartu di ćemo stat u Riu, moglo bi se reć da nije bila baš afirmativna. Međutim, iskustvo me uči da ljudi redovito pretjeruju kada su takve stvari u pitanju i da dokle god se ne ponašaš ka glupi turist, možeš svugdi živit ka šta žive i domaći. Tako je na kraju i Iraja ispala skroz OK kvart, di san se brzo udomaćia te skupa sa Julianom iša na treninge Muay Thaia i upozna dosta zanimljivih ljudi. Da nismo baš u Splitu, smo se ipak mogli podsjetit jednu od noći kada su nas oko 3-4 ujutro probudili pucnjevi koji su trajali nekih 15-20min. Nama iznenađujuće, domaćinima pak prilično uobičajeno. Mada, s obzirom na zadnje događaje u Splitu, moglo bi i nama postat uobičajeno.

brazil2

Svi mi znamo Brazil ka zemlju sambe i nogometa, al dosta je malo zagrebat ispod površine da skužiš da je Brazil puno više od toga. Još iz doba podjele Portugalaca i Španjolca ugovorom iz Tordesillasa krajem 15. stoljeća Portugal je dobia gotovo pola Južne Amerike, što će uskoro postati Brazilom. Zemlja bogata rudama i nepreglednim poljima kave, kakaa, gume i svega ostalog dugo je bila iscrpljivanja za račun Europljana, ali lagana prekretnica postaje kad je u 18. stoljeću padom Portugala pod Francuze, u Riu čak neko vrijeme bila prijestolnica cijelog Portugalskog kolonijalnog carstva. Nakon toga Brazil postaje kraljevina, a onda kroz, ka i svugdi u Latinskoj Americi, kaotično 20. stoljeće, postaje kakva takva demokracija. Danas za razliku od Srednje Amerike ima tu i industrije i svega pomalo, pa je Brazil zapravo sasvim ozbiljna zemlja. Uz Latinskoj Americi kroničnu nejednakost te zajeb šta je razina korupcije takva da se čak i Hrvatska u usporedbi ne čini tako korumpiranom. Ovdi čak ima političara koji se javno hvale na televiziji da „ukradu ali da naprave i za druge“.

brazil3

E sad, i takav Brazil ima 2 lica. Možete provesti cili „godišnji“ na Copacabani, Ipanemi, Humaiti i Laguni i mislit da ste vidili Rio i Brazil, a da zapravo samo vidite jednu malu fasadu za turiste. Naravno, lipo je popet se gori na Cristo Redentora, 40m visokoga koji se nalazi na Corcovadu i „nadgleda“ skoro cili Rio. Kip je inače izgrađen u Francuskoj 1926. i onda u dijelovima prenesen do Ria. Lipo je pogotovo ako ne padne magla dok se penjete ka nama pa da ne vidiš prst pred nosom.

brazil4

Nije loše ni guštat u šetnji Lagunom, Copacabanom i Ipanemom di su iljade ljudi na plaži ili pak trče i rade street workout. Baš velik broj ljudi u tim kvartovima (mahom srednja i viša klasa) trči i trenira. Moran priznat da neznan kad san više zgibova napravia nego na street workoutu na Copacabani, al to je vjerojatno zbog publike u vidu Brazilki koje se kupaju tu okolo. Mada, da budemo iskreni, nije to baš tako ka na razglednicama. Koliko god plaže bile lipe za vidit, ipak su to oceanske plaže pa se u moru zapravo skoro nitko ni ne kupa. Duboko je, jaki su valovi i struje, pa je pogodnije za surfanje nego za neko kupanje. Isto tako tange uopće nisu nešto dominantne.

brazil5

Ka i obično, nema mi ništa draže nego u novom gradu locirat dobar kvartovski kafić sa kvalitetnom kavom. Šta se tiče dobre kave, to je u Brazilu teže promašit nego nać, pa san odma ispod kuće naša jedan di bia svaki dan započinja u 7 ujutro razgovorom sa lokalnim starcima o balunu, brazilskom naravno i nešto politike. Ako se pitate zašto 7 uri ujutro, samo zato šta vremenska razlika kad putujete na zapad prilično potiče rano dizanje. Srića pa san se pripremia i proučia brazilsku ligu prije, jer su ljudi znali svaki detalj kako brazilskog tako i europskog baluna. Kroz razgovor sa njima san naučia sve rivale i duele od 1950ih pa nadalje. Čudo je ta brazilska liga, praktički ima 15ak klubova koji su osvajali naslove, tako da nikad nije dosadno. 2 tjedna posli ću i otić na jednu utakmicu da se i sam uvjerim kako to izgleda.brazil6

S obzirom da nisam baš takva penzija da samo sa starcima ujutro u 7 pijen kave i pričan o balunu i politici, načua san od prijateljice Sabike, koju ćemo kasnije još spomenit, da je u Riu najbolje misto na svitu za Paragliding. Konkretnije sa stine koja se zove Pedra bonita, iznad plaže Sao Cristobal na zapadnom dijelu grada i da ljudi dolaze iz svih krajeva svita tu da bi skočili. Kako smo, zahvaljujući Matinim diplomatskim vještinama, još priko veze našli cijenu „za domaće“, jedno jutro smo se zaputili obavit i to. Na početku se to čini ka baš ludilo ideja, pa te nije briga ni dok potpisuješ puste ugovore kojim njih odrješuješ bilo kakve odgovornosti i tako to. Dođeš gori kombijem i objasne ti pravila ponašanja pri skoku i sve se čini idilično pa te čak ne brine ni šta je izvješena žuta zastava zbog kontra vitra, koja označava da se smije skakat ali sa posebnim oprezom (zelena da su odlični uvjeti a crvena da je zabranjeno skakanje). S obzirom da skačeš u duetu sa instruktorom nema razloga za nervozu. Točnije, sve do trena kad ne dođeš na rub litice. Tada preuzme struja svijesti u stilu: „Koja san ja budala, još platia pare da poginen ovdi“. Ne pomaže ni to šta ti govori instruktor na lošem engleskom „very important walk walk walk, when reach cliff end no stop – stop die, must walk on“ . Koliko god strašan bia dio kad zapravo moraš odšetat u provaliju, čim to napraviš padobran se napuše i laganini letiš. S desne strane vidiš velike granitne masive, sa live Rio, favele i Crista Redentora a isprid sebe Atlantik. Dok san letia, promišlja san kako san tek sad svatia Richarda Bacha koji u „Galeb Jonathan Livingston“ lipo objašnjava da nema osjećaja ka letenja. Ili da to kažem uz malo manje preseravanja – jednostavno je prejeben osjećaj. Totalno san se navuka.

brazil7

Nakon tog više turističkog dijela sa skakanjem paraglidingom, došlo je vrime za upoznat pravi Rio, koji ujedno čini i većinu grada – favele, ali to nikako ne sam nego sa pravim domaćim vodičima.

brazil8