S4S intervju – Prvi među jednakima: Petar Bogdan i Filip Donadić

Prošle su tri godine od osnivanja udruge Studenti za studente Split, pod čijim se okriljem u tom razdoblju glas splitskih studenata čuo glasnije no ikad. Iza, između ostalog, organiziranih prosvjeda za besplatno školovanje, tribina o visokom školstvu te nagrađenog filma o hrvatskom obrazovanju stajala je grupa studenata željnih pozitivnih promjena. Jedan od njih bio je Petar Bogdan, prvi među jednakima, koji je svih ovih godina obnašao čast i dužnost predsjednika Udruge. Tu čast preuzima Filip Donadić i tim povodom donosimo Vam razgovor s njima dvojicom kako bismo Vam prenijeli njihove osvrte na rad Udruge u proteklim godinama te želje i planove za budućnost.

Petar: Ponosan sam na sve što smo napravili

Petre, započet ćemo s tobom. Prošle su tri godine, bilo je tu svega i svačega, sada kada je službeno gotovo sa predsjedničkim dijelom, kako gledaš na sve?

Kako gledam na sve? Pa, mislim da smo napravili veliki uspjeh u te tri godine. Kad smo tek krenuli, bilo nas je 12 pa nas je ostalo pet aktivnih. Mogu konstatirati da danas djeluje jedna stvarno dobra ekipa sa više fakulteta, imamo dosta timova i projekata. Kad sve sumiramo, ponosan sam na to što smo napravili.

Na što si najponosniji?

Na činjenicu da smo ostali apolitični, sami se snašli za financijska sredstva, nama nisu ni fakulteti financijski pomagali, ni rektor, ni grad, ni županija. Snašli smo se na svoj način i svima pokazali kako se može biti samostalan i više-manje, financijski dobro potkovan.

A loša iskustva?

A loša iskustva… (uzdah) Loša iskustva su studenti koji ti puno obećaju, a na kraju ne odrade svoj dio posla pa to spada na tebe. Uglavnom je to to, malo sam razočaran sa studentima . Iako sam zapravo znao kako dišu, očekivao sam malo više. Teško je doći do kvalitete, a i problem je bio što se ljudi ne bi vezali za Udrugu, ne bi se osjećali dijelom pa kao takvi, ne bi ni stali u obranu Udruge ako bi netko imao negativne komentare. Ali dobro, shvatio sam – kako će se vezati za Udrugu kada bi došli jedan put u tri mjeseca na sastanak.

Suma sumarum – je li bilo više pozitivnih ili negativnih stvari?

Na kraju, kad podvučem crtu, bilo je više pozitivnih nego negativnih stvari, za mene. Ili sam ja to gledao više s pozitivne strane. Da sam gledao samo one negativne, odustali bi mi već prvih mjesec dana. Ono negativno bismo brzo obrisali i gledali naprijed na ono pozitivno.

Misliš li da ti je ovo iskustvo pomoglo u životu i za ubuduće?

Ja sam čak i zahvalan za neke negativne stvari jer sam se upoznao s ljudima, kako dišu, kako razmišljaju, što mogu od njih očekivati. Naravno da mi je to pomoglo i sad mi nije žao ni jedne neprospavane noći , ni jednog prosvjeda. Sve mi se to u konačnici isplatilo. Ponekad bih znao biti obeshrabren, mislio bih da nema svrhe, ali ljudi trebaju znati da im se na kraju ovakvo iskustvo isplati. Radiš u svome timu, s ljudima općenito, s određenim projektima. Ipak je razlika između studenta koji se “odlijepio od mrtve knjige” i onoga koji je bio u nečem živom. Knjiga je naravno potrebna, ali s druge strane, kad izađeš na tržište, samo teorijsko znanje nije dovoljno.

Ti si perfekcionist, bojiš li se sada ostaviti Udrugu nekim novim, mlađim ljudima?

Pa dobro, nisam ja baš ostavio Udrugu.

Pa dobro, nisi više predsjenik.

Ma i dalje ja pratim vodstvo Udruge. Smijeh. Kako zovem tebe, tako zovem i ostale. Ali, ne, ne bojim se. Vjerojatno ću ja još biti tu iduću godinu, pratiti kako se sve odvija.

Koje osobine poredsjednik treba imati?

Visok, crn i zgodan! Hahahahahaha… Predsjednik treba imati dobre živce, biti dostupan od 0 do 24. On mora dati sve od sebe, Udruga mu treba biti na prvom mjestu. Što se tiče ostalog, mora biti strpljiv i mora se znati prilagoditi ljudima i od svakog izvući ono najbolje. I da, predsjednik bi definitivno trebao paziti kako se ponaša u javnosti i na društvenim mrežama, jer ipak to prate i potencijalni sponzori i udruge. On je ipak slika Udruge.

Imaš li neki savjet za Filipa? Osim da čuva živce i zdravlje?

Haha, osim toga, a slušaj, neka uči na mojim greškama, a to je da nikada ne ide odrađivati sve sam. Druga stvar, ako vidi da ljudima mora puno crtati da ide dalje, da ne bude na svim frontovima već da delegira rad, da vjeruje voditeljima timova.

Petre, u ime Udruge, hvala ti za sve neprospavane noći i izgubljene živce!

Filip: Budi promjena koju želiš vidjeti!

Filipe, tebi prvo čestitamo!

Hvala lijepa!

Odmah jedno subjektivnije pitanje – bojiš li se?

Hm, pozitivan strah. Bojim se, ali me to gura naprijed. Uvjeren sam da to mogu.

Ispričaj nam malo o svom dolasku u Udrugu, kako je sve krenulo?

Krenulo je sasvim slučajno. U suštini, ja sam čitav život bio po nekakvim organizacijama. Čak sam prije osnovne škole organizirao nekakve priredbe s prijateljima tijekom ljeta. Uvijek sam gurao taj nekakv školski duh. Kad samo došao studirati pravo u Split, također sam tražio nekakvu organizaciju kojoj bih se pridružio. Prvo sam mislio postati član ELSA-e, ali prva povratna informacija koju sam dobio bila je negativna. Ne bih sada o tome, ali uglavnom, od toga sam odustao. Slučajno sam vidio na stranicama Pravnog fakulteta da je u tijeku regrutacija za Vašu Udrugu, posalo sam mail, dobio odgovor i došao. To je ukartko to.

Prvi dojam kada si došao na sastanak u Udrugu?

Bio sam zadovoljan, mada prvi dojmovi znaju biti varljivi. Bio je to jedan veliki kolektiv, dvadesetak ljudi, svi su bili puni riječi i elana, prividnog ili ne, kojeg su neki opravdali, ali većina nisu. Ali bio sam, neću reći oduševljen, ali pasala mi je ta radna atmosfera i u njoj sam se pronašao.

A danas? Vjerojatno je tvoje mišljenje pozitivno kada si odlučio stati na čelo Udruge.

A danas, da pozitivno je, jer su se ljudi isprofilirali, i ja kao individua i naučio dosta – što su riječi, a što su djela. Odnosno – res non verba. Isplati se taj stres i frustracije. I da imam samo jednu osobu pored sebe koja to prati, meni je dovoljno. Ali nadam se da će ih biti više od jednog. Za sada ih ima, i želim reći, da zaista računam na sve ljude u Udruzi, pogotovo one koji se nalaze na čelu pojedinih timova.

Tvoj plan za rad Udruge? Vizija?

Pa kao što sam rekao na skuštini kada sam inauguriran, možda patetično zvuči, ali u suštini, želim da budemo najjači – Split, Hrvatska, Europa, svijet, svemir, nije važno. Svjestan sam da je to trnovit put, pun odricanja i rada, ali takav sam tip. Ne želim biti prva instanca nečega što nije vrh. Želim da ljudi, studenti, imaju poštovanje prema Udruzi S4S. Volio bih i da Udruga krene u suradnju sa drugim (studentskim) organizacijama, to je do sada bio dosta zanemaren segment. Uglavnom, svaka inicijativa je dobro došla. I ovim putem apeliram na studentske organizacije, ako imaju nekakve ideje, da se jave za suradnju.

Je li teško doći nakon Petra?

Pa je. Prvo, moram naglasiti da je meni puno, puno lakše jer mi je on napravio odličnu pripremu. Moj dolazak na ovu poziciju nije se dogodio preko noći, mnogo sam radio s njim. Kroz nekakvu konverzaciju i zajedničku suradnju na pojedinim projektima, pokupio sam dosta njegovog iskustva i vjerujm da još mnogo mogu naučiti od njega. On se sada povlači, ima svoje privatne projekte, ali i dalje je tu tako da znam da na njega mogu računati, bilo za neki savjet ili kritiku. Teško je u smislu da treba nešto opravdati, ali kao što sam već rekao, vjerujem u sebe.

Koju ćeš strategiju primjenjivati u Udruzi?

Vrlo jednostavno – rad. Svaki rad se cijeni i bit će nagrađen. I nitko nije nezamjenjiv! Prvi ja. (Smijeh.) Mislim da svaki član, a ne samo vodstvo, predstvalja Udrugu tako da od svih očekujem da daju što više od sebe i da budu radišni.

Rad u Udruzi, pogovotvo predsjedniku, oduzima dosta vremena. Kako ćeš se s time nositi?

Uz dobru organizaciju sve se stigne! Ali mislim da sam se dosta naizlazio i zabavljao, sada se želim posvetiti nekakvom radu i razvoju sebe kao osobe.

Gdje se vidiš poslije?

Od lani, zanima me diplomacija. Možda je pretenciozno, ali tu bih bio najzadovoljniji.

Kakv si privatno? Osim visok, plav i zgodan?

Privatno, svakome ću pomoći, previše vjerujem u ljude i svakome dajem šansu, ali to baš i nema uvijek smisla. Kaže se s kim si, takav si pa se privatno i poslovno želim okružiti ljudima koji su uspješni i radišni. Volim biti u društvu, volim putovanja, cure, sve što vole mladi. Ne volim etiketiranja koja me prate cijeli život.

Purger u Splitu vodi studentsku organizaciju?

Hahahahaha. Zapravo i nisam purger. Mama mi je iz Splita, tata sa Paga. Rođen sam u Splitu, a živio sam na Pagu, u Zagrebu i u Rijeci. Sad me evo opet u Splitu, koji je za mene jedan od najljepših gradova na svijetu. I navijam za Hajduk.

Za kraj – tvoj životni moto?

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu!

Razgovarale:

Romana Caktaš

Ana Jerković