S4S Korner: Torcidin 63. rođendan

Torcida_556367S1

Nekome dragi, nekome mrski, nekome huligani, drugima uzor, al u jednom svi se slažu – bez njih Hajduk ne bi bia ono što jest. Naravno, riječ je o Torcidi, najstarijoj navijačkoj skupini u Europi, koja danas ponosno slavi 63. rođendan.
Priču o Torcidi manje-više svi znaju; osnovana je 1950. godine (po uzoru na brazilske navijače istog imena) u Zagrebu, naravno – ne od Zagrepčana, već od dalmatinskih studenata. Iako službeno postoji tek od 1950. godine, Torcida zapravo živi od onog dana kad je osnovan Hajduk. Prva organizirana gostovanja zabilježena su 1927. godine, i to protiv HAŠK-a (Građanski, Dinamo… zovite ga kako vas je god volja), a inozemno 1936. protiv Rome u Rimu.
Zašto baš 28.10.1950. godine? Dalmatinski studenti su željeli napraviti spektakl i podržati svoje ljubimce protiv žestokog protivnika iz Srbije – Crvene Zvezde. Stoga su osnovali navijačku skupinu, dan prije utakmice u Splitu, da bi Hajduk 29.10. na kraju i pobijedio Zvezdu rezultatom 2:1. Moran li stvarno opisivati tu radost i euforiju? I kad bi tila, ne bi mogla, em šta nisan bila niti u planu planova da se rodin, kao ni moji roditelji, em šta kad god bi pitala nekog starog torcidaša da mi to opiše – osta bi bez teksta. Mogu samo reći da je teklo more suza radosnica, a kopačka kojom je u 86. minuti zabijen pobjednički gol štovana je kao relikvija. Te sezone momčad Hajduka osvojila je prvenstvo bez ijednog poraza, a taj rekord stoji sve do danas. Sve do današnjeg dana na sjeveru se ponosno drži transparent kakav se nosio prije 63 godine. Iste emocije i ista ljubav traju do danas – i kad gube i kad tuku…

 

Torcidino sjedište nije skriveno negdi u zabačenom kutku ovoga grada, do njih se vrlo lako može doći, a nalaze se u Ulici Zrinsko-Frankopanskoj 17, kraj Starog Placa. Torcidu kao skupinu je zapravo jako teško opisat, iako bi možda tribalo bit vrlo jednostavno. Torcida je više od onoga šta ste inače navikli zvati navijačima, zato je misli koje sada iman u glavi jako teško prinit na papir. Običnom čitatelju ovih redaka to ne bi ništa ni značilo, a ja bi to napisala previše pristrano. Ono šta vide ljudi koji sjede na istoku, zapadu i jugu tijekom utakmice su koreografije, čuju pismu koja traje čitavih 90 minuta, često čak i više, vide čak neka naguravanja, iako ne kontaju da je to dio određenih navijačkih pisama. Ti isti ljudi ne vide zajedništvo, ljubav i strast koja vlada na sjeveru, a ta ista poznanstva i prijateljstva se nastavljaju izvan stadiona. Torcida uvijek vjerno prati momčad Hajduka na svim gostovanjima, kako onim europskim, tako i onim izvaneuropskim te je već legendarna priča kako Hajduk nigdje nije gostovao bez barem male podrške svojih navijača.

 

Grafiti po cijelom Splitu svjedoče o ljubavi prema klubu, i uzrečici Hajduk iznad svega, Torcida ispred svih. Ne bi tila sad sve dojmove i epitete iznit u ovome članku, jer iman osjećaj da ću za istu prigodu pisat i dogodine, a i nisu me bezveze zamolili da pišen o ovome. Uvik san se tila smatrat Torcidom, i sve do danas se trudin, iako je to ženskima puno teže. U mojoj kući vlada ona: Mater plače, ćaća viče, i nijednome od njih dvoje nije svejedno šta san upala u taj đir (samo zbog toga šta san žensko, jebemu više i ta seksualna diskriminacija…). Al danas, nakon svega i svačega, ponosno na utakmicama pivan: SRETAN NAM ROĐENDAN, pa kud puklo da puklo. Pati Split za Hajdukon, neće ga pustit nikad… i Torcida … emocije su zajebane… I.H.Bukle