Anđelko Mihanović: Iznova

Nota za notom piano ide,

vežu se ponovno napukle niti.

U glazbi tihoj nova rješenja se vide,

osjećamo ponovno kako je lijepo  biti.

Nakon tamnoga vrtloga olakšanje je slatko,

polako i strpljivo uz pjesmu plovi.

U novo djelo spajam krhotine glatko,

obećavajući horizont smiješi se provi.

Puštam žice da me daleko odvedu.

Maštu svoju iz okova oslobađam.

Nešto mi govori da će sve biti u redu.

Noćas se, poslije oluje,  iznova rađam.

Goran Zoroe: Sve ću ti reći

Stvari koje znaš nisu dovoljne
da bi ispravno presudila.
Bez ijedne laži, uz same istine,
nikad se ne bi kraj mene probudila.

Puno pričam, a malo toga kažem,
tebi više nego dovoljno.
Riječi kao po koncu nježno slažem,
tako zaradim te povoljno.

Iako ništa ne znaš, budi sigurna,
i nisam tako loš kako sada ispadam.
Ja bez problema zaronim i do dna,
sve, samo da ti se dopadam.

Pitaj me sve što želiš,
reći ću ti sve,
samo da se razveseliš.

Pitaj me što te zanima,
neću reći ne,
makar me mrzila danima.

Ana Ćosić: Idem

Još jedan dan prolazi
Kao i ova noć koja me lagano pozdravlja
Svojim dolaskom
Stavljajući svaku zvijezdu na neko posebno mjesto.
Promatram to njeno rađanje
Onaj bljesak koji me tjera da zadržim pogled
Pogledam sa planete Zemlje kako nastaje
Njen rast i razvoj

Da, tu su i prvi cvjetovi.
Vjetar, da ugođaj bude potpun.
Mjesec, koji je večeras u obliku polumjeseca.
Tišina.
Par koraka naprijed.
Par koraka nazad.
Ulica je osvijetljena.
Lampe koje stoje na istom mjestu.
Nema pomaka.

Jutro je.
Čuje se zvuk autobusa.
Vrijeme je za pokret.
Kroz otvoren prozor čujem razgovore koji se vode.
Hoće li vrijeme biti zaista sunčano, kako kaže današnja vremenska prognoza?
Ili, da se ne gubi običaj, sprema se kiša?
Ma da, tko bi se zamarao time?
Oblačim na sebe dozu optimizma.
Ogromne količine osmijeha.
Idem.