Anđelko Mihanović: Odlazak

Hladno je duši dok odlazak gleda,

kad sluša tužnu pjesmu trube.

Cakle se oči, suze naviru kada

neki sjetni osjećaji se bude.

Teško je meni pored putnika stajat

i put njegov razumjet do kraja.

Ružu mu dajem dok ga stajem pozdravljat,

on nevidljivim koracima mirno hoda do raja.

Blijedo se sunce već na izlasku gasi,

oko uma se gusta magla svila.

Svježe cvijeće kameni odar krasi,

iz oka je iznenada suza kanula.

I okreće se iznova kolo života

i svaki put novoga putnika bira.

Taj posljednji rastanak za ljude je strahota,

smisao njegov ne da nam mira.

Ana Ćosić: Zaborav

Znaš, sigurna sam da si me zaboravio.

Na tako jedinstven način, kao što se zaboravlja običan podatak

npr. staviti vodu u kuhalo.

Sigurna sam da si me zaboravio.

Zaista, dani prolaze.

Sati su dugi, noć je teška.

Daj mi snage da je izguram…

Zar ne?

Ti ne razmišljaš o meni.

Pustila sam vremenu da odradi svoje.

Ne znam kako se ti osjećaš.

Ne znam kako dišeš.

Ti i ja… ne postojimo.

Jednostavnim  načinom si me zaboravio, isključio osjećaje i nastavio dalje.

Nikad se nisam dogodila u tvom životu.

Znaš, sigurna sam da si me zaboravio.

Tvoji prvi jutarnji koraci su još tiši.

Ideš dan za danom.

Ti ne razmišljaš o meni.