„Ovaj petak napokon idem u Zagreb. Marita, Petra, Ivana… stiže Dina u metropolu!“ Poveselila sam se što ću nakon dugo vremena vidjeti svoje prijateljice koje su se odselile u glavni grad radi produžetka svog školovanja. Ja sam, misleći da nema boljih studentskih dana od mamine kuhinje i džeparca koji se troši samo na alkohol i cigarete, ostala u Splitu gdje na kraju žudim za trenucima kada ću napustiti tlačenje „staraca“ i kupljenja bratovog šporkog veša po sobi. No to je sad tema nekog drugog članka.

Želeći više od ičega otići u Zagreb i družiti se s curama, molila sam Boga da je “djedica“ s Nove pogriješio prilikom najavljivanja snijega u Splitu, ionako mu se zna dogoditi pogreška. Ali ovaj put bio je u pravu. Otvorivši oči u petak ujutro, imala sam što vidjeti. Snijeg je prekrio cijeli grad, a mene je obuzeo histerični napad, ne znam bih li ga opisala kao agoniju sreće ili tuge. Doduše, to je bilo jutro, a tada i ne funkcioniram baš. Jedno je sigurno, nisam mogla biti tužna kada sam ugledala prekrasnu sliku Splita koji je bio prekriven bijelim svilenim prekrivačem, ali nisam ni bila sretna kada sam sam shvatila da će moje druženje uz smijeh, vino, dim cigarete, tračeve, gorčinu na muški rod…. ipak trebati pričekati.

Svaka nova informacija o pogoršanju vremena povećavala mi je knedlu u grlu. Informacija da će cijela Dalmacija biti okovana snijegom i ledom još tjedan dana jer se snježni pokrivač zbog niskih temperatura neće tako lako otopiti, u potpunosti me dotukla. Zašto baš snijeg, sada kada sam se odlučila malo odmoriti? Kada sam puna tračeva kojima moram nahraniti „Splićanke sa zagrebačkom adresom“?

Razmišljajući o situaciji koja me sustigla i spriječila u naumu da odem iz grada na nekoliko dana, prekrivena debelom dekom na svom krevetu, sa suzama u očima, u potpunosti sam zanemarila ljepotu koja mi se prikazivala pred nosom, kroz prozor. Druže se mladi i stari, gađaju se snježnim kuglama, na svakom uglu se može vidjeti snjegović, autobusi ne zagađuju zrak, auta ne trube, svi se smiju, čak i kada se ozljeđuju.

Zbog ugrožene sigurnosti pješaka i vozača uslijed zimskih uvjeta, gradonačelnik Splita Željko Kerum proglasio je neradni dan za sve splitske vrtiće i škole te za djelatnike gradske uprave i gradskih tvrtki. Snježna idila svima je izmamila osmijeh, osim meni. U jednom trenutku sam se prenula i shvatila kako sam odlutala od svog životnog pravca koji uvijek vodi samo ka sreći. Zašto biti tužan kada je vrijeme za sreću.

Kapa, rukavice, šal, nekoliko slojeva odjeća, status na facebook-u da sam u parku i mojoj sreći tog dana nije bilo kraja. Snijeg je probudio u meni onu djevojčicu koju sam već neko vrijeme zanemarivala. Sastanci s kojekakvim direktorima, konzultacije s profesorima i planovi za bolje sutra su me u potpunosti odmaknuli ode one „mene“ kakva zapravo jesam.

Grudanje, sanjkanje i oblikovanje snježnih kugli probudilo je u meni osjećaj koji je zaspao. Pitam se zašto si dozvoljavamo da nas užurbani život koji živimo i želja za karijerom toliko odvlače od naše istinske unutarnje sreće?! U ovakvim trenucima često se pitamo, događa li se uistinu sve s nekim razlogom. Vjerojatno mi ovaj put tako dugo očekivani put nije bio suđen. Ma, kada bolje pogledam, ovo nije vrijeme da pametujemo, uživajmo u svakom trenutku jer vrijeme ne ide u krug, ne ponavlja se nego svaki trenutak ima svoju priču, nikada više ponovljenu.