Nebrojeno sam puta pomislila kako ne bih mogla preživjeti da se nešto loše dogodi mojim roditeljima; sama pomisao da jedno od njih nikad više neću vidjeti izmami mi suze na oči. Jednostavno, ne mogu zamisliti život bez mame, koja uvijek mora biti u pravu, i tate, uvijek spremnog na poticanje kritikama. Nekoliko mojih vrlo bliskih prijateljica rano je izgubilo oca i ne prestajem se diviti njihovoj snazi kojom su krenule dalje. Ja bih se, zasigurno, zatvorila u sebe i plakala godinama. Obuzeta takvim mislima, išla sam se naći s djevojkom o kojoj sam znala samo nekoliko činjenica: Zove se Milka, studentica je, dobila je Rektorovu nagradu za humanitarni rad i, ono čega sam se pomalo plašila, kao djevojčica je ostala bez roditelja. Međutim, moj strah se raspršio čim smo se upoznale – ljupkoj djevojci u plavom kaputiću, Milki Omrčen, osmijeh nije silazio s lica. Ipak, ne jamčim da vama neće zasuziti oči nakon što čujete njezinu priču.

„Preko svih medija čula sam za slučaj sedmogodišnje djevojčice i njenog petogodišnjeg brata koji su u prometnoj nesreći izgubili roditelje te nakon toga došli iz rodne Rijeke živjeti kod bake i djeda u Split. Ta priča me zaista dirnula jer sam se sjetila kako je meni bilo kad sam se našla u sličnoj situaciji, tako da sam im odlučila nekako pomoći.“

Milka se najprije pridružila akciji koju su pokrenule njene kolegice s faksa. Naime, teta nesretne djece, baš poput nje, studira sociologiju na Filozofskom fakultetu u Splitu. U sklopu te akcije bili su postavljeni štandovi na mjestima poput Rive i Pjace, tako da su svi zainteresirani građani mogli novčanim prilozima iskazati solidarnost. Međutim, nakon što je prikupljeni novac uplaćen na žiro-račun djece, Milka i dalje nije bila mirna: „Danima sam razmišljala kako im i osobno želim pomoći pa sam odlučila pokrenuti humanitarnu akciju „Uz nas niste sami“. Kontaktirala sam Studentski centar i dobila odobrenje za provođenje svoje ideje. Napravila sam velike kartonske kutije, zalijepila na njih papir s naslovom „Studentska humanitarnost“ i kratkom pričom o dječici te ih postavila u studentske domove i menze većih fakulteta. Krenula sam s malim očekivanjima jer znam da džepovi studenata nisu baš duboki, no nadala sam se da će kolege prepoznati važnost ovakve akcije.“


Nakon što je otvorila kutije, koje su se punile mjesec i pol dana, Milka je bila presretna jer nije mogla ni zamisliti da će biti prikupljeno više od 7000 kuna. Kontaktirala je baku djece i dogovorila susret; rukama punim igračaka i slatkiša te s čestitkom sa skupljenim novcem pokucala je na vrata skromnog stana: „Došla sam s poklonima i rekla im da sam vidjela svetog Nikolu te da im on šalje darove. Bili su oduševljeni! Paola i Duje su zaista predivna i preslatka djeca! Shvatila sam da se baka i djed odlično brinu o njima, za početak su se vrlo dobro snašli i mislim da će cijela priča izići na dobro! Izrazila sam želju da ostanem u kontaktu s djecom, a baka i djed rekli su da su mi njihova vrata uvijek širom otvorena i da ih smijem posjetiti kad god poželim, zbog čega sam presretna!“

Nekoliko dana nakon što je Milka organizirala humanitarnu akciju, prišla joj je djevojka koju je tek kratko poznavala te ju je zamolila da joj pobliže objasni sve o akciji. Djevojku je cijela priča zaista dirnula, što pokazuje i činjenica da je nekoliko dana poslije nazvala Milku i obznanila joj da ju je nominirala za Rektorovu nagradu za humanitarni rad, koja se dodjeljuje po prvi put. Čuvši ovu vijest, Milka nije mogla zadržati suze, a ista stvar se ponovila i nakon nekoliko dana, kad je obaviještena da je upravo ona osvojila nagradu.

Dodjela Rektorovih nagrada održala se u zgradi HNK-a u Splitu: „Gledala sam sve dekane i prodekane odjevene u haljine i osjećala sam se kao da sam u filmu. Pitala sam se što uopće radim tamo, sve mi je bilo tako nestvarno. Kad sam izišla primiti nagradu, srce mi je kucalo tristo na sat, ne mogu izbrisati taj osjećaj iz glave. Dvoranom se prolomio glasni pljesak i samo sam molila Boga da se ne rasplačem. Nakon dodjele nagrade su mi prilazili i stari i mladi, i nepoznati i poznati, i svi su mi odreda čestitali. Bili su oduševljeni. Pretpostavljam da ih je dirnula i moja životna priča. Bilo mi je neugodno ugodno, ne znam kako da to izrazim. Svima sam im zahvalna, a posebno zahvaljujem Tatjani Maslać, koja me nominirala.“

Iako se, kako kaže, još  pronalazi, ova studentica druge godine diplomskog studija Sociologije uvjerena je da će nastaviti s humanitarnim radom i kad se zaposli: „Polazim od toga da nikad ne znaš što ti se može dogoditi. Život ti se može promijeniti u minuti; ne kaže se uzalud „Mi planiramo, Bog se smije“. Mala Paola ima godina koliko je moja sestra imala kad se nama dogodila takva situacija prije punih jedanaest godina. Ne znam što mogu uraditi kako bih se odužila ljudima koji su nama tada pomogli, ali barem mogu pomagati ljudima kojima je to najpotrebnije. Našla sam se u tome da pomažem ljudima, to me stvarno čini sretnom. Zasigurno ću nastaviti humanitarno djelovati i kad se zaposlim; sve je stvar volje i organizacije. Uvijek se govori: „Nemam vremena, nemam sredstava“. Ne trebaju ti novci da budeš humanitaran, možeš volontirati i odvojiti koji sat dragocjenog vremena. Ako nešto želiš, naći ćeš vremena za to.“

Nakon svega što mi je ispričala, nisam se iznenadila kad se oduševila saznavši da i pri Udruzi S4S djeluje humanitarni team, tako da je buduća suradnja već dogovorena! Prije nego je krenula na posao („Radim kao animator na dječjim rođendanima i super mi je! Plešem, pjevam, igram se s djecom…Najčešće sam Wings-ica Flora, a bila sam i Mickey Mouse, Hello Kitty…ma obožavam djecu! Želim ih barem troje!“), otkrila mi je odakle crpi snagu: „Vjera i ljubav su mi dale snagu u najtežim trenucima, ali i upornost; ne treba odustajati kad je najteže, već pronaći najbolji način kako to promijeniti. Bog uzme nešto da bi ti dao nešto drugo, možda čak i bolje. Ako misliš da će ti biti gore, bit će ti gore. Ako misliš da će ti biti bolje, nastojat ćeš da ti bude bolje pa će ti tako i biti! Treba biti optimističan i uporan; i sama se uvijek smijem. Polazim od toga da sam presretna što imam krov nad glavom i što imam za jesti svaki dan. Bila bih presretna kad bih svojim primjerom potaknula studente, ali i sve ostale, da se više angažiraju u humanitarnom radu, i to ne samo za blagdane. Ne košta vas ništa osim malo vremena!“

Na kraju mogu reći samo da mi je velika čast što sam upoznala ovu djevojku koja nam svima može poslužiti za primjer! Dragi studenti, ugledajte se na Milku i, baš poput nje, usudite se pokazati svoju nježniju stranu humanitarnim djelovanjem!

Danas u 13 sati na radio Suncu, poslušajte intervju s Milkom u emisiji Studenti za studente.