Svako društvo podijeljeno je u skupine. U ljudskoj je prirodi, valjda, da se grupira sa sebi sličnima i odvaja od onih koji to nisu, i to još od najmlađih dana – od vrtića i osnovne škole. Uvijek postoje oni jači, dominantni, koji su uzor i koji vode. Nasuprot njima su – šmokljani – oni koji su pokunjeni, tihi i poslušni. Sjetite se američkih trash filmova o životima srednjoškolaca. Nasuprot jednom zgodnom frajeru stoji mršavi, neugledni štreber koji ima potencijala, ali ne i dovoljno samopouzdanja da taj potencijal ostvari. Taj šmokljan je – Hrvatska, zemlja u kojoj mladi i sposobni ljudi imaju samo jedan san – pobjeći što prije.

Možemo se zavaravati koliko hoćemo, ali Hrvatska očito pati od mnogo kompleksa, a jedan od njih, vjerojatno glavni, je kompleks malog naroda. Očito je veličina važna jer – što može šačica Hrvata u odnosu prema velikoj Njemačkoj ili Francuskoj! Jednostavno je –  može šutjeti, slušati, trpjeti i nadati se da će netko na nju obratiti pažnju. Nadati se da će je netko pitati za mišljenje, uvažiti je ili barem htjeti za nešto iskoristiti: Imamo pitke vode, molimo uzmite od nas! Imamo radnu snagu, dajemo povoljno! Uzmite naše firme, pametne i sposobne ljude dajemo gratis!

Sve – samo da se osjećamo prihvaćeno i primijećeno. Ako treba, mi se odričemo vlastita imena i identiteta. Priznajemo, nemamo ni vlastiti jezik! Priznat ćemo što god želite, i ono što jesmo i što nismo napravili. Samo nam posvetite malo pažnje!

Takav je život – Hrvatska je marginalac, Europa i svjetske sile su glavne face. Iskustvo nas je naučilo da je najveći domet jednog šmokljana da se uliže onom glavnom i bude njegov potrčko.

Tko će znati kad je i kako to započelo. Znam samo da čitav život slušam kako ovdje ništa ne valja. Nema novca, nema posla, nema ljudi koji bi radili, nema mjesta gdje bi se radilo. Ne valja vlast, ne valja narod. I tako se mladim ljudima godinama šalje kriva poruka: Čim vam se ukaže prilika, bježite bilo gdje jer ovdje ćete čitav život biti gladni i žedni, goli i bosi!

Nije za kriviti ljude koji odlaze – tko bi želio živjeti u zemlji u kojoj čak i vlast koja bi, kao, trebala donositi boljitak i ljepšu budućnost, govori sve najgore.

Možemo nastaviti ovako, biti poslušne ovce (naglasak na ovcama) i kompleksaši koji će se pognuti pred bilo kim tko je imalo jači ili veći.

Druga varijanta je da odbacimo kompleks malog naroda i shvatimo da to što nas ima „samo“ 4 i pol milijuna ne znači da nemamo što ponuditi svijetu. Imamo prirodne ljepote, imamo dobre ideje, imamo lijepe, pametne i sposobne ljude (naglasak na pametne i sposobne, ljepota je samo dobar bonus)! Imamo kvalitetu, a uvjerili su nas da je sve u veličini!