Volontiranje – snaga zajednice!

Svi već dobro znaju da je studeni u našoj udruzi proglašen kao S4S Mjesec volontiranja. Uz brojne naše akcije (druženje s djecom iz Maestrala, sa štićenicima centra Juraj Bonači te sa članovima Udruge gluhih i nagluhih), ovaj mjesec smo odlučili posvetiti i brojnim volonterima, kako u Splitu, tako i diljem Lijepe naše i susjedne BiH, kako bismo istražili i saznali kakva sve iskustva nose ljudi koji su svoje slobodno vrijeme odlučili iskoristit na najhumaniji način – volontiranjem!

Za sam kraj mjeseca obavili smo brojne intervjue, a između ostalog intervjuirali smo i tri djevojke, od kojih jedna radi s djecom (Ivana Babić), jedna sa studentima (Maja Rađa), a jedna sa ljudima srednje i starije životne dobi (Ivana Ćerdić). Pročitajte što su nam zanimljivog imale za ispričati!

S4S: Za početak, gdje i koliko dugo volontirate?

Ivana B.: Volontiram već skoro dvije godine u OŠ Petra Preradovića u Zadru. Pomažem djeci s posebnim potrebama, koja ne mogu pratiti normalan tijek nastave, točnije radim s troje učenika drugog razreda.

Maja: Volontiram u AIESEC-u u Zagrebu, najvećoj studentskoj međunarodnoj organizaciji na svijetu, od ožujka 2012. godine. Zapravo, čak znam i točan datum – 31. ožujka!

Ivana Ć.: Već šest godina sam članica franjevačke mladeži, tj. FRAMA-e, koja djeluje u mojoj župi. Život u takvoj zajednici, osim svih ostalih zadaća i djelatnosti, podrazumijeva karitativno, tj. humanitarno djelovanje. Samim svojim pristupanjem zajednici pristajemo na dobrovoljan, volonterski rad koji se ne odnosi samo na ljude u njoj, nego i na sve one kojima je pomoć potrebna.

S4S: Kako ste se odlučili za volontiranje te koji su bili vaši interesi?

Ivana B.: Volontiranjem sam se počela baviti zbog viška slobodnog vremena koje sam htjela što bolje i korisnije ispuniti. Naime, studentica sam diplomskog studija hrvatskog jezika i književnosti te sam lani od kolegica čula da su potrebni volonteri u nekoliko osnovnih škola u Zadru pa sam pomislila da bih, prvenstveno zbog struke, tu mogla najviše pomoći. Inače, jako volim raditi s djecom, a mojoj odluci pridonijela je i činjenica da su to djeca kojima je pomoć zbilja potrebna.

Maja: Odselila sam u Zagreb na fakultet na kojem nisam poznavala nikoga, nisam se snalazila po gradu i općenito je moj proces asimilacije tekao jako sporo. Pa sam ga odlučila ubrzati – prvenstveno povećati krug ljudi s kojima svakodnevno dolazim u kontakt jer sam se nadala da će mi bolje „leći“ grad i mentalitet toliko različit od našeg splitskog. Na kraju sam upoznala više ljudi koji, kao i ja, nisu iz Zagreba, a neke čak i iz drugih zemalja (Kanada, Rumunjska, Grčka).

Ivana Ć.: Kao što sam već rekla, volontiranje je sastavni dio života u našoj zajednici pa sam zahvaljujući tome i napravila svoje prve volonterske korake. Sama zajednica je osnovana godinu prije nego što sam ja došla i kroz to vrijeme sam uvidjela da ti ljudi žive jedan poseban život, život posvećen Bogu i drugim ljudima. To je bilo dovoljno da se u meni rodi želja i odlučnost za tim istim načinom života.

 

razred

S4S: Ukratko opišite jedan volonterski dan!

Ivana B.: U školu odlazim koliko mi obveze dopuštaju, a uglavnom je to dva do tri puta tjedno. U dogovoru s učiteljicom, dolazim na satove kad je djeci pomoć najpotrebnija, a to su satovi hrvatskog jezika i matematike. Riječ je, naime, o problemima s čitanjem, odnosno izgovorom pojedinih riječi, a samim time i s pisanjem. Najviše pomažem jednoj curici koja ima govornu manu pa joj individualan rad jako znači, dok ostalima uskačem po potrebi. Uglavnom obrađujemo isto gradivo kao i ostala djeca. To je izuzetno bitno jer na taj način imaju osjećaj da ne zaostaju za drugima, a ponekad se, u pojednim zadacima, imaju priliku i iskazati. Inače, razred je jako dobar, a budući da su još relativno mali, ne postoji ona podjela na bolje i lošije učenike tako da se nikoga ne izdvaja što, također, pridonosi ugodnoj atmosferi za rad i boljim rezultatima.

Maja: Jedan dan u AIESEC-u zapravo je dosta teško ukratko opisati. Kao organizacija, podijeljen je na više timova, a onaj u kojem se ja nalazim pomaže studenticama i studentima da pronađu volonterske i profesionalne prakse u inozemstvu. Zainteresirani nas kontaktiraju, obavimo intervju s njima, ako prođu – odu na kratku edukaciju i proces počinje, a jako često i uspješno završava.

Ivana Ć.: Članovi naše zajednice, tj. framaši (samim time i ja) volontiraju na različite načine. Svake godine prije Došašća sami radimo adventske vijence, čestitke, ukrase, za Uskrs bojimo jaja te sve to prodajemo, a novac koji prikupimo darujemo onima kojima je zaista potreban. Osim toga, u prostoriji u kojoj imamo sastanke uvijek stoji jedna mala kasica u koju tijekom godine ostavljamo svoje priloge te ih na kraju proslijedimo najsiromašnijima. Uz to, moram spomenuti vrijeme posvećeno starijim i nemoćnim osobama. U župi je takvih mnogo, najčešće žive sami i nema se tko brinuti za njih. Stoga, zajedno s fratrima, uvijek nastojimo pronaći vremena za njih te ih posjetiti. Ne biste vjerovali što njima znači jedan takav posjet te molitva i pjesma koju čuju iz naših usta. Njihove suze radosnice te blagoslov koji nam udijele je puno više od onoga što mi njima damo. Mogu reći i da naša FRAMA redovito surađuje i pomaže humanitarnoj udruzi „Kap ljubavi“ koja se već dugi niz godina brine za najsiromašnije i najpotrebitije u gotovo cijeloj BiH.

S4S: Ispunjava li vas volonterski posao koji obavljate? Što poručujte mladima koji se još u tome nisu iskušali?

Ivana B.: Naravno da me ispunjava, pogotovo na kraju dana kad me pitaju: “Kad ćeš opet doći”? Iako me, moram priznati, prije nego što sam počela, bilo pomalo i strah jer sam se pitala što ću ja sad toj djeci reći, kako im pristupiti da se ne osjećaju manje vrijednima i sposobnima, kako im objasniti određene nejasnoće? Međutim, to je sve došlo samo od sebe. Svaki dan s njima je jedno novo iskustvo koje mi nikakav novac ne može nadoknaditi. Preporučila bih svima volontiranje, u bilo kakvom pogledu, jer pruža osjećaj smisla i ispunjenosti te nas podsjeća na one prave životne vrijednosti koje pomalo nestaju u današnjem, materijalnom svijetu.

Maja: Moram priznati da sam u početku bila jako skeptična i nemotivirana te mi se kroz glavu motalo samo: „Što je meni sve ovo trebalo?“. Nitko te ne plaća, tako da novac kao krajnji cilj čitavog volontiranja izostaje. Ono što se dugoročno isplati jest saznanje da moraš jako puno na sebi raditi i napredovati te zadovoljstvo kad se suočiš s nekim svojih strahom ili savladaš neku vještinu koja ti se do tada činila kao nevjerojatna sposobnost. Nekad je potreban napor da se podsjetiš zašto to sve radiš i zbog koga, ali bih preporučila volontiranje kao takvo svima. Ne samo u AIESEC-u, već bilo gdje, jer ono što nas u životu čini različitim od svih ostalih je naše iskustvo i činjenica da konstantno radimo na tome da se poboljšamo.

Ivana Ć.: Kada sam pristupila zajednici i počela s radom nisam ni slutila da ću kroz sve to vrijeme posvećeno drugima puno više dobiti ja. Sad to sa sigurnošću mogu reći. Svo to vrijeme koje sam proživjela i živim kroz pomaganje drugima izgrađujem sebe, izrastam u osobu koja vjeruje u dobrotu, koja vjeruje u ljude. Mladima, kao i svima ostalima koji se još nisu iskušali u svemu ovome, želim reći da nikada nije rano ili kasno, da ne trebaju čekati pravi trenutak. On je sad. Uvijek postoji netko kome su potrebni i tko čezne za njihovom pomoći. Ne mora se raditi isključivo o siromašnim ili bolesnim ljudima, nego o bilo kome tko se nalazi oko njih. Neka se osvrnu te mrvicu svoje ljubavi i pažnje  posvete drugima. Osim što će tako učiniti nešto dobro za drugoga, pomoći će sebi. Osjećati će se bolje, mirnije, sretnije i korisnije. Nije stvar u davanju novca, vremena ili ne znam čega još.  Stvar je u davanju sebe.

Nije ni čudo što volontere nazivaju herojima svakodnevice. Priznajte, ove priče nisu vas ostavile ravnodušnima. Zato istražite što vam svijet pruža, netko već stoji i čeka na vašu pomoć. Budite i vi nečiji heroj!