Zašto je Pride potreban Splitu?

Već neko vrijeme se raspravlja o Pride-u u Splitu i mogu se naravno čuti svakakva mišljenja. Svako mišljenje je jednako vrijedno jer daje odraz razmišljanja osobe pojedinca, a što smo mi bez svog mišljenja? I doista, kako o svemu tako i ovome svatko ima svoje mišljenje iako, kao i kod većine stvari, malo ljudi doista zna što je u pozadini cijele priče te nije upoznato sa svim bitnim detaljima. No ne bih htio ulaziti u pozadinu svih problema temeljenih na svačijim mišljenjima, već bih se htio kratko osvrnuti na ovu temu.


Što je Pride?

Da bismo shvatili što je u biti Pride trebamo se vratiti malo u povijest.

Pride – (eng. Pride – ponos, oholost) je manifestacija LGBTIQ osoba (Lezbijke, Gayevi, Biseksualne, Transrodne, Interseksualne i Queer osobe) povodom Međunarodnog dana ponosa, koja se u svijetu obilježava od 1969. godine.

Kao početak suvremenog pokreta za ostvarivanje prava lezbijki i gayeva smatra se sukob demonstranata i policije prilikom racije u baru The Stonewall Inn u Greenwich Villageu u New Yorku, ulica Christopher, u noći s 27. na 28. lipnja 1969. godine.

Dio gostiju koji je odstupao od rodnih stereotipa (najviše transrodne osobe i butch lezbijke) i osoblje tog gay bara odbili su mirno podnositi policijsko nasilje te su se oduprli policajcima koji su ih pokušavali privesti. Transvestitima (drag queens), lezbijkama i gayevima koji su sada prvi put zajedno nastupili protiv policijske (državne i društvene) represije, pridružili su se i pripadnice antiratnog pokreta, pokreta za prava Afroamerikanaca, žena, lijevih političkih strujanja, studenti te se ovaj incident pretvorio u sedmodnevne ulične demonstracije protiv diskriminacije homoseksualaca i lezbijki, ali i diskriminacije uopće.

Mogli bismo, dakle, zaključiti da je Pride borba protiv diskriminacije u bilo kojem obliku iako je svuda u svijetu pa tako i kod nas najviše povezan sa borbom za prava LGBTIQ populacije.

Pride manifestacija, kao Međunarodni dan ponosa, sastoji se od povorke ponosa, političkog govora i prigodnog zabavnog programa.

Pride nekad i danas?

Počeci Pridea svuda pa tako i u Hrvatskoj su veoma “teški”. Kako bi se reklo, najteže je probiti led.

Kao što je prvi Pride u svijetu obilježio sukobe, nerede tako je obilježio i prvi Pride u nas. Ako se sjećate snimki s TV-a i komentara po novinama sjetit ćete se i bačenog suzavca, kordona policajaca koji su štitili tek “nekolicinu” u povorci. Sada se stvar u Zarebu već malo promijenila. Policije nije bilo baš previše, skoro ih je više nedavno štitilo središte HDZ-a.

Međutim da vas pitam nešto. Je li uopće potrebno da nekoga treba štititi kordon policije kako bi prošetao ulicom? Čuo sam brojne komentare o tome “koliki je Pride trošak državi i zašto mi to plaćamo?” i slično. Ljudi, vi to plaćate jer vi njih želite pobiti i slomiti im kosti, a dužnost je policije i države da svakoga s tom idejom zaustavi.

Pride je u svijetu, osim borbe za prava homoseksualaca i napora u edukaciji stanovništva, poprimio i obilježje karnevala. Naravno, nakon teških početaka i dobivanja temeljnih prava, homoseksualci su tu manifestaciju pretvorili u slavlje odnosno “paradu”.

Biti gay je normalno ili ne? Bolesno ili ne?

Mnoštvo studija sa kontradiktornim rezultatima, a još više različitih mišljenja. Ali kad se podvuče crta – zar je to uopće bitno? Postoji i niz studija o tome kako geni određuju da je netko gay ili je to rezultat promjena kemikalija u mozgu ili nečiji izbor. I opet, kad se podvuče crta – zar je to uopće bitno? Ako je netko gay takav je bez obzira na uzrok ili razlog i kao takvog bi ga trebali prihvatiti isto kao što bi trebali prihvatiti nekoga bez obzira što je plave kose (iako se nama ne sviđa takva kosa) bilo da je tako rođen ili ju je opiturao. Zašto bismo još trebali to prihvatiti? Pa zato jer vas se to ne tiče niti na vas utječe. Hoće li netko gledati krivo na sve te umjetne plavuše? Hoće, pa što, ali ih neće ići kamenovati!

Bolest? Bolje ne komentirati. Kako se širi? Riječima? Kako su se “zarazili” oni koji žive u malim sredinama i nisu imali nikakvog kontakta sa drugim gay ljudima? Ali hajdemo i prihvatiti mogućnost da stvarno je bolest kako dio ljudi misli. Kada ljudi oboljeli od Downova sindroma ili leukemije ili cerebralne paralize ili čega god već, oragniziraju program na Rivi ili Prokurativama nitko ih ne proziva. Nitko ih ne ide kamenovati. Nikome ne smeta to što viču “Prihvatite nas! Dajte nam da normalno radimo! Omogućite nam poseban pristup kolicima svuda!…” Nemojte me krivo shvatiti, slažem se s njima da im treba sve to omogućiti kao i svima drugima, ali zašto nečiji vapaj za prihvćanjem i ravnopravnosti vrijedi više od tuđeg?

Složit ćete se sa mnom da je danas “normalno” teško definirati, a i definicija se kod svakog od nas mijenja kako život ide. Kad sam se ja rodio nije bilo normalno da se brakovi razvode. Danas je to slučaj kod većine brakova. Prije je bila sramota razvesti se. “Pa što će susjedi reć’? Kako će gledati to dijete? Kako će samo teško biti tom djetetu odrastati? Ostala dica će ga krivo gledati!

E pa ljudi moji, to je danas normalno i svakodnevno, i osim nekolicine onih “starih” ljudi nitko ne gleda razvedene majke krivo. Nitko ne gleda njihovu djecu krivo.

I evo nakon svega ovoga sam shvatio da sam skroz skrenuo s teme o kojoj sam htio pisati, a to je:

Zašto je Pride potreban Splitu?

Pa krenimo ovako. 

Zamislite kako je to svako jutro se buditi u strahu. Zamislite kako je to svaki dan živjeti u strahu. Zamislite kako je to svaku večer ići leći u strahu.

Strahovati za posao je postalo normalno iako se ne bi ni to trebalo događati. Strahovati za sutrašnji kruh na stolu također. To imaju svi, str8, gay ili nešto treće.

Bojati se normalno i otvoreno pričati s ikim cijeli život? Bojati se hodati ulicom s prijateljima/prijateljicama i kazati da ti se netko sviđa? Bojati se s momkom/curom proći ulicom i makar onako slučajno i instinktivo ju/ga zagrliti ili samo dotaknuti za ruku? Strahovati da nešto krivo kažeš? Strahovati da netko “krivi” sazna? Hoćeš li samo radi toga ostati bez posla? Biti izbačen iz stana? Obitelj će te se odreći? Gomila ljudi će te prebiti na ulici? “Prijatelji” će te ostaviti? Ekipa s faksa s kojom još danas sjediš u klupi sutra će te u širokom luku izbjegavati? Hoćeš li ikada položiti sve ispite do kraja? Zar bi se s tom svakodnevicom trebali ljudi pomiriti? Strahovati cijeli život od nečega zbog toga.

To je ono što svim gay ljudima u Hrvatskoj prolazi kroz glavu i s čime se suočavaju pa se vi stavite u njihovu poziciju. Pokušajte zamisliti svoj život od kad znate za sebe kako se mislite konstantno što govorite i kome uopće možete vjerovati… valjda ste shvatili poantu.

Bit Pridea u Splitu je podignuti razinu svijesti okoline do te razine da gay ljudi žive slobodni od svih ovih opterećenja baš kao i ostatak nacije.

Nažalost vidjeli smo da Split nije spreman pokazati toleranciju i razumijevanje. Ali zar je tko drugačije i očekivao? Možda samo se nadali, ali teško da je itko očekivao. Nadam se da će dogodine ipak biti malo drugačija situacija.

A svima vama koji ste sudjelovali u paradi danas želim reći samo jedno. Bravo i svaka čast! Dogodine opet u još većem broju!

***Mišljenje i stavovi autora tekstova ne odražavaju nužno i stav udruge “Studenti za studente Split”.***